Piše: Maja Nikolić
Teodora Blažanović, učenica drugog razreda Opće gimnazije Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ u Tuzli osvojila je prvo mjesto na literarnom natječaju „Ivo Andrić – naš nobelovac“. Njezin rad, nadahnut osobnim iskustvom i promišljanjem o nevoljama koje prate odrastanje, podsjeća da život ne donosi uvijek dugu nakon kiše, ali da i u najtmurnijim danima postoji prostor za razumijevanje sebe.
„Papir me ne osuđuje i ne kritizira, nego me pusti da kažem sve što imam u sebi.“
U toj rečenici Teodore Blažanović možda se najbolje krije odgovor na pitanje kako je nastao književni rad koji je osvojio prvo mjesto na literarnom natječaju „Ivo Andrić – naš nobelovac“. Za učenicu drugog razreda Opće gimnazije Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ u Tuzli pisanje nije tek nizanje lijepih riječi, pokušaj da se nekoga impresionira ili zadovolji očekivanja žirija. Ono je prostor slobode, mjesto na kojem osjećaji dobivaju oblik, a misli koje je ponekad teško izgovoriti napokon pronalaze svoj glas.
Zato je vijest o osvojenoj nagradi dočekala gotovo nespremna.
„Nisam se ni nadala prvoj nagradi. Ružno je reći, ali sam pomalo zaboravila na to da sam uopće poslala rad, pa mi je ovakav uspjeh bio pravo iznenađenje“, iskreno priznaje Teodora.
Iza tog iznenađenja, međutim, stoji nešto mnogo važnije od natjecateljskog uspjeha. Njezin tekst nije nastao iz potrebe da napiše ono što se od nje očekuje, nego iz osobnog iskustva i osjećaja koje je odlučila pretočiti u riječi. Tema natječaja, nadahnuta Andrićevom mišlju o nevoljama i radostima koje prolaze ili se smjenjuju, postala je poticaj da progovori o životu onako kako ga sama doživljava.
„Nadahnulo me upravo to što sam i sama prošla kroz nevolje. Nisam pisala ništa izmišljeno, nego sam se vodila sobom i osobnim iskustvom. Svojim srcem“, kaže Teodora.
U vremenu u kojem se od mladih često očekuje da budu sigurni u sebe, uspješni, nasmijani i spremni na svaki izazov, njezine riječi podsjećaju da odrastanje nije uvijek pravocrtan put. Ponekad je to razdoblje preispitivanja, nesigurnosti i povlačenja u vlastiti svijet. A upravo ondje, daleko od tuđih očekivanja, mogu nastati najiskrenije rečenice.
Teodora pritom ne nudi jednostavne odgovore niti pokušava život prikazati ljepšim nego što jest. Njezina je poruka možda upravo zato toliko bliska: nakon kiše ne mora nužno doći sunce.
„Kao što sam u radu napisala, poslije kiše možete očekivati i snijeg i oluju ili tmurno nebo. Ne mora to nužno biti duga. Mislim da je to ono čime se mladi trebaju voditi. Da ne očekuju uvijek da će nakon jednog problema biti lakše. Zapravo, može biti i suprotno“, objašnjava.
U toj misli nema uljepšavanja stvarnosti, ali nema ni odustajanja. Ima prihvaćanja činjenice da se teškoće ne povlače uvijek onda kada bismo to željeli i da nas život ponekad stavlja pred nove izazove upravo kada pomislimo da su oni prethodni iza nas. Zrelost se, čini se, ne ogleda u očekivanju da će sve ubrzo postati dobro, nego u sposobnosti da razumijemo sebe i onda kada stvari ne idu onako kako smo zamislili.
Između osjećaja i riječi
Iako je prvu nagradu osvojila na natječaju posvećenom velikom književniku Ivi Andriću, Teodora ne skriva da njezino književno nadahnuće najčešće dolazi iznutra.
„Iskreno, ne čitam toliko našu književnost. Više me privlače strani autori. No, općenito ne pronalazim nadahnuće u piscima i njihovim djelima, to više dolazi iz mog srca“, kaže.
Kada piše, objašnjava, najviše se oslanja na vlastite osjećaje i osobna iskustva. Takav joj je način izražavanja prirodniji, jer ne mora stvarati priču odvojenu od sebe niti tražiti riječi koje bi zvučale dovoljno dojmljivo.
„Kada pišem, definitivno se više vodim svojim osjećanjima i osobnim iskustvima. Mnogo mi je lakše tako pisati“, dodaje.
A za mladu osobu koja tek otkriva vlastite mogućnosti, pronaći način da se izrazi bez straha od tuđe procjene često je jednako važno kao i sam rezultat.
„Važno mi je imati prostor u kojem se mogu izraziti. Ne na način na koji ljudi to očekuju, nego na način na koji ja sebe razumijem. Uvijek mi je bilo lakše izraziti se pismeno nego usmeno, sve svoje osjećaje napisati. Papir me ne osuđuje i ne kritizira, nego me pusti da kažem sve što imam u sebi“, govori Teodora.
U njezinu doživljaju pisanje je istodobno razgovor sa sobom i mogućnost da ono što nosi u sebi postane razumljivo i drugima. Papir ne prekida, ne postavlja uvjete i ne traži objašnjenja. Dopušta joj da zastane, vrati se mislima, pronađe pravu riječ i kaže ono što možda u svakodnevnom razgovoru ne bi uspjela.
Prva nagrada kao oslobađanje od straha
Iako je i ranije pisala za brojne literarne natječaje, Teodora priznaje da se do sada nije lako odlučivala svoje radove poslati na ocjenjivanje. Strah od tuđeg mišljenja bio je, kaže, jedan od razloga zbog kojih je njezino pisanje ostajalo uglavnom u osobnom prostoru.
„Do sada sam puno pisala za literarne natječaje, ali ovo je prvi na koji sam sastav zapravo poslala. Mislim da sam prije imala neki strah od toga kako će netko procijeniti i osuditi moj rad“, priznaje.
Prva nagrada zato za nju nije samo priznanje za napisani tekst. Ona je i mali, ali važan korak prema oslobađanju od straha da će netko drugi njezine misli procijeniti kao nedovoljno dobre ili ih neće razumjeti onako kako ih je ona osjećala.
„Ova nagrada definitivno je poticaj da se malo oslobodim tuđeg mišljenja. I tko zna, možda se nekada zapravo i posvetim književnosti na nekoj ozbiljnijoj razini. No, do tada ću se držati svog papira i olovke“, kaže uz dozu opreza, ali i otvorenost prema mogućnostima koje su pred njom.
Nije, dakle, riječ o velikim obećanjima niti o naglo otkrivenoj ambiciji da postane spisateljica. Teodora sebi ostavlja prostor da raste, uči i otkriva što joj pisanje može donijeti. Možda je upravo takva sloboda važna za razvoj mladog talenta: dopustiti mu da postoji bez pritiska da odmah mora prerasti u nešto veliko.
Njezin profesor Hrvatskog jezika u KŠC-u „Sveti Franjo“, Alen Matošević, u Teodorinu pisanju prepoznaje osobine koje su važne za svakoga tko se želi izraziti pisanom riječju.
„Teodora je učenica koja plijeni vedrinom, otvorenošću i iskrenim odnosom prema drugima, zbog čega je s njom lako razgovarati i surađivati. Riječ je o mladoj osobi koja njeguje kulturu komunikacije, pokazuje znatiželju i spremnost za razgovor, a posebno me raduje njezina ljubav prema pisanoj riječi“, ističe Matošević.
Govoreći o njezinu književnom izrazu, profesor posebno izdvaja osjećaj za jezik, promišljenost i osobnu notu.
„Ima osjećaj za jezik, zna izabrati riječi i svoje misli pretočiti u tekst koji odlikuju promišljenost i osobna nota. Teodorino pisanje karakterizira spoj sažetosti izraza i jasnoće misli. Ona ne pokušava po svaku cijenu ostaviti dojam, nego piše prirodno i iskreno“, navodi njezin profesor.
Osvojeno prvo mjesto na natječaju „Ivo Andrić – naš nobelovac“ za njega je lijepa potvrda njezina talenta i potencijala. Za Teodoru, pak, to bi mogla biti potvrda da ono što nastaje u tišini, bez velikih očekivanja i potrebe za dokazivanjem, može pronaći put do drugih ljudi.
Ne moramo uvijek biti dobro
Kada govori o poruci koju bi željela prenijeti svojim vršnjacima, Teodora ne želi da njezin rad postane uputa prema kojoj bi oni trebali živjeti. Ne želi da je slijede, da njezino iskustvo uzimaju kao pravilo ili da iz njezinih riječi izvlače univerzalne odgovore. Umjesto toga, voljela bi da u njima pronađu nešto mnogo osobnije.
„Ne želim da se moji vršnjaci vode mojim radom kroz odrastanje. Jedina pouka koju bih zaista voljela da izvuku jest da pronađu razumijevanje. Ne prema nekome drugom, nego prema sebi“, kaže.
To je i najvažnija misao njezine priče. U adolescenciji, u godinama kada se istodobno traže vlastiti identitet i prihvaćanje okoline, lako je povjerovati da je s nama nešto pogrešno ako nismo uvijek raspoloženi, ako nam je teško ili ako nam treba vrijeme da se ponovno otvorimo prema svijetu.
Teodora podsjeća da takvi dani nisu znak slabosti.
„Da shvate kako ne mora uvijek sve biti krasno. Život je pun uspona i padova, pogotovo kroz adolescenciju i ove srednjoškolske godine. Normalno je da ponekad zatvore prozore i zaključaju vrata. Ali nekada je lijepo kada kroz prozor uđe poneka zraka sunca“, poručuje.
U toj slici zatvorenih prozora i vrata ima nečega što nadilazi književnu metaforu. Ima razumijevanja za potrebu da se čovjek povuče, da ne objašnjava uvijek drugima što osjeća i da sebi dopusti trenutke u kojima jednostavno nije dobro. Ali ima i podsjetnika da zatvorenost ne mora biti trajna, da se prozor može ponovno otvoriti i da je ponekad dovoljna tek jedna zraka sunca.
Teodorina prva nagrada je itekako važna i izvan okvira književnog natječaja. Ona pokazuje da mladi ljudi imaju što reći kada im se pruži prilika da govore vlastitim glasom. Ne nužno glasno, ne uvijek samouvjereno i ne prema pravilima koja su drugi unaprijed odredili, nego iskreno.
A Teodora zasad bira svoj papir i olovku. Bez velikih obećanja i bez potrebe da unaprijed zna kamo će je taj put odvesti. Prvo mjesto na natječaju „Ivo Andrić – naš nobelovac“ možda je tek početak njezine književne priče, ali već sada nosi poruku koja vrijedi i izvan književnosti: ne moramo uvijek biti dobro, ne moramo uvijek znati što nas čeka nakon kiše i ne moramo se bojati vlastitih osjećaja. Ponekad je dovoljno pronaći riječi za ono što nosimo u sebi. A ponekad upravo te riječi pronađu put do nekoga kome su bile potrebne.
