Kad sam bila mala, djed i baba su me vodili svakog 17. januara svom prijatelju Anti na imendan. Antina žena je uvijek govorila:”Moj Anto je najpametniji na svijetu. On sve zna!” Nisam raspoznavala sarkazam u njenim rečenicama pa sam stvarno i mislila da je on najpametniji i zbog toga sam Antu uvijek obasipala pitanjima vjerujući da mi on, kao najpametniji čovjek na svijetu, može dati prave odgovore.
– Anto, a kako je u raju?
– Što to ne pitaš oca?
– Zato što on nije najpametniji čovjek na svijetu kao ti!
– U raju je fantastično. Tamo teče rakija potocima, samo zakučiš kantom i piješ do mile volje.
Antinica ga poprijeko pogleda.
– A u paklu?
– Tam živi đavo i za svaki obrok ti daje kupusčinu – ujutro varivo od kupusa, ‘mjesto kafe se pije rasol, za ručak sarmetina, a za večeru podvarak.
Anto nije volio kupus, a Antinica ga je obožavala i rado pravila.
Kada nas je parok nakon nekoliko godina pitao na vjeronauku kako izgledaju raj i pakao, ustala sam i izložila sve ovo oko rakije i kupusa.
– Ko ti je to rekao? – frknu parok ljutito.
– Anto!
– Samo ti slušaj Antu i daleko ćeš dogurati. Njemu je samo rakija u glavi.
Nakon tih riječi uslijedilo je otriježnjenje. Imala sam osam godina i shvatila da je raj ono što nam je u glavama većinu vremena i da svako ima svoje viđenje raja po diktatu srca, a da je pakao sve što nam je duši mrsko – pa makar to bio i kupus. Ante, Antinice, djeda i babe više nema među živima, a ljudi nam i danas dan uspješno serviraju gnojne rasole sopstvenih uvjerenja, zamotaju uvrede kao sarme uvjeravajući nas da su to pravi savjeti, a za večeru proprže ostatke kupusa i serviraju ga kao podvarak prekoravajući nas ako se požalimo na životnu žgaravicu. Fali mi Anto, imam toliko pitanja oko kupusa koja nemam kome postaviti, a stvarno mi trebaju odgovori jer želim daleko dogurati.
