Nekada je strast za vožnjom motora pripisivana samo žestokim momcima u društvu. U današnjem vremenu mnogo je onih koji shvačaju da su to samo predrasude i svoju ljubav prema ovim dvotočkašima ispoljavaju u posebnoj vrsti vožnje. Među ženama u svijetu veliki je broj onih koje vole i voze motore. U našem društvu, to nije tako čest slučaj. Ivana Vidović iz Tuzle za motore zna od kako zna za sebe, a dječja radoznalost pretvorila se u pravu ljubav, pa i strast. Danas ova 36-godišnjakinja uživa sa svojim ljubimcem na dugim vožnjama koje daju novi smisao putovanjima.
Ljubav i privrženost prema motorima rodila se prirodno, moglo bi se reći u Ivaninom slučaju s obzirom na to da je njen otac od kada ona zna volio motore, kupovao stare, prerađivao ih i prilagođavao svom ukusu. Stariji brat je uvijek bio uz oca u tim aktivnostima, a kao djevojčica imala je želju da im se pridruži i otkrije odakle potiče ta ljubav. Ubrzo ju je razvila i kod sebe.
„Imam starijeg brata, s kojim sam mnogo vremena provodila igrajući se, ali uvijek s njegovim igračkama i kako bih se uklopila u njihov mali dvojac, vjerovatno sam se sve više zanimala za iste stvari, kao tata i brat. Mama je uvijek bila ta koja je pravila dom domom, dok nam je tata uvijek pravio zanimaciju. Dok smo bili mali, tata nam je nabavio motorić koji se zvao Tori. S obzirom na to da smo imali veliko dvorište, brat i ja smo se vozili na tom motoriću oboje i pod punom opremom. Uvijek je sigurnost bila na prvom mjestu. Polako kroz godine smo odrastali i sve je to dobijalo veći smisao. Nikada nismo bili opsjednuti materijalnim vrijednostima, ali smo uživali u svemu što smo sebi uspjeli nabaviti. Motor je nešto što nas spaja“, priča Ivana za Hrvatski glasnik.
Ljubav za motorima rasla je godinama. Ivana kaže da je jedva dočekala punoljetstvo da položi vozački i samostalno vozi motor. Sada je iza nje već dvadeset godina iskustva vožnje ovog dvotočkaša.
„U to vrijeme imala sam motor od 125 ccm, jer je tad to bila kubikaža, koja se mogla voziti, ukoliko nisi punoljetan. Nisam neko ko voli velike promjene i jako se vežem za sve u svom životu, pa čak i za stvari, tako da sam taj motor vozila 17 godina. S obzirom na to da je motor bio slab, nije bio za otvorene ceste, sve vožnje na dalje relacije motorom su bile vezane za jednog od mojih najboljih prijatelja, koji me uvijek vozio kao suvozača. Tada su putovanja motorom, bila više vezana za odlaske na moto susrete i druženja. Godinama, kako se baviš raznim aktivnostima i susrećeš razne profile ljudi, polako pronalaziš i sebe i posložiš prioritete, koji te čine sretnim“, kaže Ivana Vidović.
A posebnu vrstu sreće Ivana je pronašla upravo u dugim vožnjama motorom. Kao diplomirana pravnica, ostvarila je priliku da radi u struci i onda počinju ostvarivanja brojnih maštarija.
„Kada sam se zaposlila u struci, ostvarila sam svoju želju i kupila sebi motor, koji sam željela od malena i divila sam mu se. Radi se o novom modelu Honde CMX 500 Rebel S. Naručila sam ga po katalogu, taj novi model nikada nisam uživo ni vidjela, jer do tada u Tuzli nije još bila. To iščekivanje i sreću, kada je stigla ne bih mijenjala ni za šta. Tek tad počinjem istinski uživati. To je period pandemije korona virusa i u tom periodu mi je vožnja motorom bila najljepša zanimacija. Obišla sam gotovo sve gradove u BiH, a najveći san mi je bilo otići na more sa motorom. I to sam sebi ostvarila“, sa ushićenošću nam priča Ivana.
Ova vedra i zanimljiva djevojka često je sasvim suprotno od svih predrasuda koje su još često u našem društvu prisutne kada su u pitanju vozači motora, posebno žene. Ženstvena i nježna, uvijek nasmijana i dobrog raspoloženja, Ivana je netko tko motor vozi strastveno, ali uvijek oprezno. To što je žena na motoru nije čudno na velikim motorijadama ili većim zemljama dok kod nas još izaziva izvjesno čuđenje, pa ponekad i nevjericu kada skine kacigu i ljudi shvate da je ona žensko koje vozi motor.
„Naše društvo je jako zatvoreno i sklono predrasudama. Često čujem čudne komentare. Srećom, nikada mi nije bilo bitno mišljenje nikoga ko nije meni bitan. Što se tiče motora, ja ih popravljati ne znam, ali upravo zbog toga sam kupila nov motor vjerujući da me neće izdati. Iskreno o tome ni ne razmišljam. Spremim se za putovanje, izaberem gdje ću i krenem. Najčešće pitanje je kako smijem sama otići na more motorom, a žensko. Ja o tome ne razmišljam na taj način. Radim stvari koje me čine sretnom i živim život najljepše što znam“, navodi Ivana.
Vožnje motorom donose sa sobom i brojne anegdote, a za Hrvatski glasnik Ivana izdvaja baš jednu koja se tiče činjenice da je žena koja vozi motor.
„Najsimpatičnija anegdota mi je kada sam se jedne prilike motorom zaustavila na semaforu. Čekajući zeleno, uočila sam majku koja je držala dječaka za ruku. Čekali su da pređu cestu. Majka je sinu, koji ima otprilike 5 ili 6 godina pokazala na mene i rekla: „Vidi što seka vozi motor.“ Dječak, iako je gledao u mene sa oduševljenjem okrenuo se majci i rekao: „Ali mama to nije seka, ona vozi motor.“ Meni najzanimljiviji dio ovog događaja je što dijete, zbog onog što se pretpostavlja, ne vjeruje samo sebi i to mi je baš ostalo urezano u sjećanje. Nedavno smo otac, brat i ja išli u Budimpeštu motorima na proslavu 120 godišnjice Harley-Davidsona. To je nešto što ja do tada nisam doživjela. Ogromna parada prekrasnih motora, raskoši, najrazličitijih ljudi i što je najzanimljivije najrazličitijih generacija ljudi, koje veže samo ista ljubav. I to je jedino važno. Ne mogu vam opisati, koliko je tu svakom mjesto. Ogromne motore voze starije dame. Ovo starije su godine u kojima u našoj sredini su već otpisane da normalno hodaju, a kamo li šta drugo. Što vise obiđete, vidite, doživite i proširite vidike, izgradite sebe, to ste sretniji i sa manje predrasuda“, kaže Ivana.
Ivana Vidović, žena koja sa strašću motore voli cijeli život, a vozi već dvadeset godina, kaže da je, kada vozi, sretna i ispunjena, a da je teško opisati osjećaj koji ima kada je na otvorenoj cesti, sama na motoru i sa saznanjem da sve što vidi i doživi će joj ostati urezano u sjećanje zauvijek. Velika želja joj je da njen dragi, budući suprug zavoli motore dušom kao što je ona i da zajedno nastave ovo sjajno putovanje.
„Kada se poredi putovanje motorom i automobilom, velika je razlika. Kada putujem automobilom, putujem da bih stigla na odredište, a kada putujem motorom, putujem da bih uživala. Sama vožnja predstavlja i u meni puni energiju koja daje smisao svemu. Svake godine, kada poslije zime sjednem na motor sa prvim suncem, ista emocija se vrati, to je neopisiv osjećaj i ja bih ga poželjela svakome, u čemu god da ga pronađe. Voziti motor, poštovati ga, voljeti ne znači kupiti motor i imati ga. Motor se vozi dušom, ko jednom osjeti tu emociju, teško je pusti da ode“, kaže Ivana maštajući već o novim destinacijama.
Enisa Alibalić
