Nekada se za dobre cipele štedjelo. Kupovale su se rijetko, pažljivo birale i nosile godinama. Kada bi se potplat izlizao ili pukao patent, obuća nije završavala u smeću nego u rukama postolara, tihih majstora koji su gotovo neprimjetno produžavali život stvarima. Danas, u vremenu brze mode i još brže kupovine, čini se da je i taj zanat polako gurnut na rub zaborava.
Dovoljno je prošetati bilo kojim gradom da bi se vidjelo koliko se promijenio odnos prema obući. Cipele se više ne popravljaju, nego zamjenjuju. Kupuju se nove čim stare izgube sjaj, malo se odvoje na đonu ili pokisnu nakon prve kiše. Jeftine su, lako dostupne i napravljene tako da traju kratko. Kao da su proizvedene za jednu sezonu, a ne za godine hodanja.
Ipak, još postoje ljudi koji ne odustaju od starih navika. Oni koji znaju prepoznati kvalitetnu kožu, dobar šav i udobnost koju nijedan novi model ne može zamijeniti. Za njih obuća nije samo predmet nego uspomena, navika, dio svakodnevice. Takve cipele se ne bacaju lako. Nose se postolaru.
A postolari danas, gotovo svuda, postaju rijetkost. Male radionice skrivene u prolazima, miris ljepila i kože, police prepune starih kalupa i alata. Sve to polako nestaje zajedno s ljudima koji taj posao znaju raditi. Većina njih kaže isto: mlađi sve rjeđe dolaze. Mnogi ni ne znaju šta se sve može popraviti. Ne znaju da se tijesna cipela može proširiti, da se potpetica može skratiti, da se omiljene čizme mogu spasiti još jednu zimu.
A zapravo, kod postolara se nikada nisu popravljale samo cipele. Popravljala se i jedna važna životna filozofija, da stvari ne treba odbacivati čim se malo oštete. Da nije sve potrošno. Da vrijedi sačuvati ono što je dobro.
Možda upravo zato ovaj zanat izaziva neku posebnu nostalgiju. Ne samo zbog cipela, nego zbog vremena u kojem su se stvari pravile sporije, kvalitetnije i s namjerom da traju. Vremena u kojem je majstor bio važan dio svakog naselja, čovjek kojem se vjerovalo i kod kojeg se dolazilo godinama.
Danas takvih radionica ima sve manje, a sa svakim zatvorenim postolarskim vratima nestaje i dio jednog starog, tihog svijeta zanata. I možda je pravo pitanje manje „isplati li se popravljati cipele“, a više – isplati li se izgubiti umijeće popravljanja svega onoga što još može trajati.
M. N.
