U Narodnoj i univerzitetskoj biblioteci “Derviš Sušić” Tuzla, večeras, 26. ožujka u 18, 00 bit će upriličena promocija knjige “More, hvala ti” novinarke i spisateljice Enise Alibalić.
Postoje knjige koje pročitamo i ostavimo na polici, a postoje one koje nas, neprimjetno, vrate nama samima. Knjiga „More, hvala ti“ tuzlanske novinarke i spisateljice Enisa Alibalić pripada ovoj drugoj vrsti, onoj koja se ne čita samo očima, nego i unutarnjim tišinama koje često zanemarimo.
Nije slučajno da Enisa upravo more bira kao svoju veliku metaforu. More je ovdje više od pejzaža. Ono je prostor suočavanja, dubine i istine. U njemu ima i nemira i smirenosti, i oluja i tišine. Kao i u svakome od nas. I možda baš zato ova knjiga dolazi kao tiha, ali snažna opomena da se ne bojimo vlastitih valova.
„More, hvala ti“ nije zbirka tekstova u klasičnom smislu. To je mapa jednog sazrijevanja, ispisana kroz fragmente koji, iako naizgled nepovezani, tvore jednu cjelinu – život. U tim redovima prepoznajemo odnose koje smo gradili, riječi koje smo prešutjeli, borbe koje smo vodili i one koje smo izbjegli. Prepoznajemo sebe.
Enisa piše onako kako rijetki imaju hrabrosti. Ogoljeno, ali ne patetično. Iskreno, ali ne nametljivo. Njen stil je zreliji nego ranije, smireniji, ali upravo zbog toga prodorniji. Ne traži od čitatelja da se složi s njom, nego da zastane. A to je danas možda i najteže.
Knjiga je podijeljena u četiri poglavlja koja vode čitatelja od svijeta drugih ljudi prema vlastitom unutarnjem prostoru. Od pitanja „što nam se događa“ do onog mnogo važnijeg, „što to znači za nas“. I upravo tu, na tom putu prema sebi, ova knjiga dobija svoju pravu snagu. Ona ne nudi gotove odgovore, nego prostor da ih sami pronađemo.
U vremenu u kojem svi negdje žurimo, „More, hvala ti“ poziva na suprotno. Da zastanemo. Da udahnemo. Da pogledamo unazad bez gorčine i unaprijed bez straha. Da prihvatimo ono što jesmo, sa svim nesavršenostima koje nas čine ljudima.
Posebnu dimenziju knjizi daju ilustracije Jasmine Kovačević, koje ne prate tekst samo kao vizualni dodatak, nego ga produbljuju. One su, poput tihih valova između redova, podsjetnik da se svaka priča može ispričati na više načina, riječju, linijom, osjećajem.
Možda je najveća vrijednost ove knjige upravo u njenoj jednostavnoj, ali rijetkoj iskrenosti, priznati sebi gdje smo, tko smo i kamo želimo ići. A to je put na koji nas Enisa ne vodi kao vodič, nego kao suputnik.
Na kraju, „More, hvala ti“ nije samo zahvalnost moru. To je zahvalnost životu takvom kakav jeste. I poziv svima nama da, bez obzira na oluje kroz koje prolazimo, ne zaboravimo ploviti.
