Učitavanje islamofobije u politička sukobljavanja bh. nacionalizama te identificiranje tzv. antidržavnih politika s islamofobijom kao ideološkom pozicijom koja nesumljivo postoji ukazuju na opasno i trusno područje interpretacije odnosa islama i Zapada, odnosno islama i BiH u negativnom, odnosno konfrontirajućem smislu
Piše: Franjo NINIĆ
U našem se javnom govoru često spominje pojam islamofobija. Koriste ga javni intelektualci, političari, takozvani analitičari i osobito komentatori na društvenim mrežama. U bh. ali i u širem kontekstu se pod tim pojmom podrazumijeva strah od muslimana ili islama, odnosno neka vrsta prezira ili čak mržnje prema svemu što ima islamski, odnosno muslimanski predznak. Islamofobnim se proglašavaju prvotno jezik koji se koristi u javnom govoru, zatim nacionalne hrvatske ili srpske politike u BiH, a osobito se u zadnje vrijeme islamofobnim etiketiraju političke strategije iz Europe, EU i Sjedinjenih Američkih Država, a tiču se njihova odnosa prema unutarpolitičkim procesima i preslagivanjima u Bosni i Hercegovini općenito, ali i prema bosanskim muslimanima, odnosno Bošnjacima, kao jednom od konstitutivnih naroda u BiH.
Opravdana je znanstvena i javna kritika plitke orijentalistike i dobroga dijela europskih desničara koji u islamu i muslimanima vide onoga opasnog „Drugoga“, nekompatibilnoga s onim što oni umišljaju da postoji, a to je tzv. kršćanska Europa. Također je razumljiva nelagoda u svijesti bosansko-hercegovačkih muslimana i nacionalnih Bošnjaka kad im jedan od europskih lidera, Viktor Orban, a s njime su suglasni različiti radikali i iz naše regije (Srbija, BiH, Hrvatska), naglašava da je problem „2 milijuna muslimana“ u BiH. Problem Zapada s „Drugim“ ima svoju bolnu povijest i realno postojanje isključivosti, pa čak i ksenofobije u zapadnjačkom odnosu s Istokom u cjelini, nije sporno. Sporna je kontekstualizacija svega toga u složenim političkim, međuetničkim pa čak i u međureligijskim odnosima u Bosni i Hercegovini. Učitavanje islamofobije u politička sukobljavanja bh. nacionalizama (bošnjačkoga, hrvatskoga i srpskoga) te identificiranje tzv. antidržavnih politika s islamofobijom, kao ideološkom pozicijom koja nesumljivo postoji, ukazuju na opasno i trusno područje interpretacije odnosa islama i Zapada, odnosno islama i BiH u negativnom, odnosno konfrontirajućem smislu. I to u onomu o kojemu je pisao Samuel P. Huntigtnon u svojoj knjizi „Sukob civilizacija“.
Političke, odnosno nacionalističke strukture u BiH masovno zloupotrebljavaju konfesionalnu pripadnost bh. naroda u bildanju nacionalne svijesti i kreiranju tenzija u međustranačkim obračunima i dogovorima oko podjele vlasti, moći i javnoga novca. Religijska uvjerenja katolika, pravoslavnih, muslimana, Židova i drugih se, plitko ideološki interpretirana, koriste u svakodnevnim i mučnim raspravama oko političkoga ustroja zemlje, izbora i izbornih zakona, Daytona i Bruxellesa, entiteta, kantona, a osobito oko kontrole javnih resursa, budžeta i one poznate komunitarističke raspodjele moći među uvijek gladnim krokodilima bh. političke bare.
Posljednji slučaj zlouporabe islamofobije kao ideološkoga malja kojim bi trebalo dotući kritičare rastućega bošnjačkoga nacionalizma vidljiv je u reakcijama na intervenciju visokoga predstavnika Christiana Schmidta u izborni zakon i Ustav Federacije BiH. Član Predsjedništva Željko Komšić, koji je i ranije europsku i zapadnu politiku etiketirao islamofobnom i antimuslimanskom, zajedno s ideolozima iz svoje stranke i još ponekim glasnim i isključivim galamdžijama s tezama o opasnostima „mučne, ali i realistične obnove kršćanske Europe“, uporno pokušava dokazati da su mjere OHR-a, ali i čitava zapadna politika prema BiH zapravo rezultat prezira prema bosanskim muslimanima i njihovoj potrebi da imaju u BiH „svoju državu“, u kojoj su demografska i demokratska većina. Visoki predstavnik je „neonacist“, „križar“, „sluga Zagreba“ i kršćanske Europe, koja mrzi muslimane i ne dopušta ni njima, ali ni svim drugim građanima BiH život i demokraciju po europskim standardima. Ovo je samo jedan od mnogih načina na koji se islamofobija pogrešno čita i razumijeva u plitkoj borbi za pozicije vlasti i moći, u pridobivanju konzervativnih birača i onih kojima je religijska odnosno konfesionalna pripadnost bitni dio njihova identiteta i njihova političkoga i stranačkoga opredjeljivanja.
Realnu islamofobiju, kao i kršćanofobiju ili svaku fobiju koja generalno razara međuljudske odnose i u BiH mora se uzeti za ozbiljno i boriti se protiv njih razvijanjem nove vrste dijaloga u našemu društvu. To bi podrazumijevalo jednu vrstu ekstrahiranja religijskih/konfesionalnih tema i pripadanja iz političkoga i stranačkoga diskursa u javnosti. Teolozi i lideri naših vjerskih zajednica morali bi jednom shvatiti i ozbiljnoj kritičkoj analizi podvrgnuti opasni savez „trona i oltara“, odnosno konfesionalne i nacionalne pripadnosti naroda u BiH. Politički lideri to neće nikada učiniti, jer im smiješani nacionalni i religijski identitet njihovih glasača omogućuje skoro božansku legitimaciju njihovih politika. Konkretno, sa zlouporabom islamofobije morat će se jednom suočiti kako Islamska zajednica BiH u svojim redovima, tako i naši islamski teolozi i učenjaci.
