U Tuzli je danas predstavljena „TK: Mapa fantomskih projekata“, interaktivna platforma nastala kroz istraživanje Fondacije INFOHOUSE i portala Interview.ba, a ono što je predstavljeno nije samo pregled nedovršenih investicija. To je svojevrsna digitalna arhiva političkih obećanja, institucionalnog nemara i višegodišnjeg trošenja javnog novca bez ozbiljne odgovornosti.
Jer u Tuzlanskom kantonu, čini se, projekti najčešće ne služe da bi bili završeni. Dovoljno je da budu najavljeni, predstavljeni na konferenciji za medije, da se nacrtaju tenderi i prerežu vrpce prije nego što postoji i temelj. Nakon toga slijedi dobro poznati scenarij, promijeni se vlast, nestane dokumentacija, raspiše novi tender, izdvoje nova sredstva i građanima se ponovno objasni kako „projekat ide svojim tijekom“.
Samo što taj tok uglavnom završava na papiru.
Urednica portala Interview.ba Senka Kurt otvoreno je postavila pitanje koje bi zapravo trebalo biti najvažnije pitanje svakog tužiteljstva, revizije i parlamenta: gdje je završio novac građana?
„Što je sa autoputem Tuzla–Orašje? Šta je sa vrelovodima? Šta je sa sportskim dvoranama, klizištima, vodovodima, vrtićima? Šta je sa Termoelektranom Tuzla?“, pitala je Kurt, podsjećajući da se vlasti godinama mijenjaju, ali praksa ostaje ista, nova obećanja, novi milijui i isti nedovršeni projekti.
Posebno je simptomatičan primjer zgrade Vlade Tuzlanskog kantona koja je zapaljena tijekom prosvjeda 2014. godine. Više od desetljeća kasnije, taj objekt ostaje simbol institucionalne paralize. U zemlji u kojoj političari svakodnevno govore o „razvoju“, „investicijama“ i „europskom putu“, jedna od najvažnijih zgrada u kantonu stoji kao spomenik neefikasnosti. Ili možda nečemu mnogo ozbiljnijem.
Jer kada projekti godinama gutaju proračunski novac bez rezultata, kada se sredstva kontinuirano izdvajaju, a radovi ne završavaju, teško je više govoriti samo o nesposobnosti. Posebno kada, kako tvrde istraživači, za pojedine projekte više ne postoji ni osnovna dokumentacija.
Na to je upozorila i novinarka Anisa Mahmutović govoreći o projektu Urgentnog centra pri Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla.
Projekt je još 2021. godine javno predstavljen uz procjene milijunskih ulaganja. Građanima je tada ponuđena poznata politička scenografija, velike najave, ozbiljne brojke i obećanje modernog zdravstvenog centra. Međutim, nekoliko godina kasnije, ispostavlja se da je od svega ostala uglavnom medijska prezentacija.
„Novoformirana komisija nije pronašla nijedan dokument koji se odnosi na projekte najavljivane prethodnih pet godina“, kazala je Mahmutović.
Drugim riječima, milijunski projekt predstavljen javnosti praktično nije postojao ni u administrativnom smislu. Nije postojao trag. Nije postojao glavni projekt. Nije postojala realizacija. Ali su postojale najave, strategije i procjene ulaganja od desetaka milijuna maraka. I naravno, fotografije sa konferencija.
Slična priča prati i sportsku dvoranu u Kalesiji, projekt koji traje gotovo 18 godina. Svake godine izdvajaju se nova sredstva, raspisuju tenderi i najavljuje završetak radova. Građani uredno slušaju ista obećanja, samo sa različitim imenima političara iza govornice.
U međuvremenu, novac nestaje u beskonačnim „fazama realizacije“.
„Nitko ne odgovara, a što je najgore, nitko ni ne pita gdje ta sredstva nestaju i kako se tope“, upozorila je Mahmutović.
I upravo je to možda najvažnija rečenica cijelog projekta.
Jer problem fantomskih projekata nije samo u nedovršenim objektima. Problem je što je javnost godinama navikavana da je potpuno normalno da milijuni budu potrošeni bez jasnog epiloga. Da je normalno da projekti traju desetljećima. Da je normalno da dokumentacija nestane. Da je normalno da nitko ne odgovara.
A kada nenormalno postane normalno, tada prostor između političke neodgovornosti i moguće zloupotrebe javnog novca postaje opasno uzak.
Zato „Mapa fantomskih projekata“ nije samo baza podataka. Ona je podsjetnik da građani godinama financiraju projekte koje možda nikada neće koristiti. Plaćaju ih kroz poreze, kroz kredite i kroz proračune, dok zauzvrat dobijaju nove rokove, nova obećanja i stare ruševine.
U društvu u kojem se svaka rupa na cesti pred izbore predstavlja kao povijesni uspjeh, možda je najveći problem upravo to što su građani prestali očekivati da projekti budu završeni.
Maja Nikolić
