Piše: dr. sc. Božo Skoko
Najpoznatija pjevačica bivše Jugoslavije, Lepa Brena krajem godine će u zagrebačkoj Areni održati čak četiri koncerta. Vitalna 63-godišnja pjevačica, čija je karijera nadživjela jugoslavensku državu, uspjela je za samo nekoliko dana rasprodati koncerte, baš kao i njezina manje poznata nevjesta Aleksandra Prijović prošle godine. Uostalom sjećamo se šoka i komentara još od prošle godine – što nam se to događa; zašto Hrvati toliko ludu za pjevačicama iz Srbije? Mnogi su bili začuđeni srozavanjem glazbenog ukusa hrvatske publike. Drugi su u prodoru muzike iz Srbije vidjeli oblik specijalnog rata. Treći su smatrali kako je većina naših sugrađana ionako podložna folku, pa su to samo otvoreno pokazali. Četvrti su pak bili potpuno zbunjeni kako netko potpuno anoniman, barem iz perspektive nacionalnih medija, može tako poharati hrvatsko glazbeno tržište…
Da se odmah razumijemo, ne smatram da je problem bio u mladoj glazbenici, baš kao što nema ništa problematično u nastupu Brene, koja je uporna i ustrajna, prati i podilazi glazbenim trendovima svoje publike, ali ih i oblikuje. Znamo da se slikala u uniformi srpskih okupatora na sjeveru Bosne tijekom agresije iz Beograda, ali isto tako znamo da je redovita gošća u Hrvatskoj, koju promovira i hvali. I jedna, i druga su kreirale proizvod, koji je očito našao svoje tržište, a na tom valu će profitirati i drugi koji nude sličan glazbeni ukus. No, njihov uspjeh samo je potaknuo neka pitanja, koja smo možda već ranije trebali postaviti.
Jedno od njih je – što se dogodilo s hrvatskom glazbom, pa i općenito s našom kreativnosti koja je donedavno nametala trendove u ovom dijelu Europe? Hrvatska je već desetljećima bila predvodnik kreativne industrije u bivšoj državi. Njezina ostvarenja u glazbenoj industriji, nakladništvu, dizajnu, arhitekturi, kazalištu i filmu drugi su rado prihvaćali i slijedili. Ovdje su stasali prvi glazbeni festivali (Opatija, Zagreb, Split…) i glazbeni trendovi koji su išli ukorak s onima na Zapadu, a istodobno stvarali specifičan hrvatski izraz. Tadašnja Televizija Zagreb bila je prozor u svijet za naše istočne susjede. U hrvatskom glavnom gradu bile su smještene i najvažnije diskografske, filmske, producentske i nakladničke kuće. Zagreb se ponosio i brojem kazališta, galerija i muzeja, pa su ga mnogi s pravom smatrali prijestolnicom kulture. Dalmatinski melos i zagrebačke šansone samo su neki od prepoznatljivih glazbenih izričaja koji su osvajali, ne samo regiju već i dobar dio Europe. Hrvatski glazbenici su se uspinjali po europskim top ljestvicama, nastupali u engleskim, njemačkim i talijanskim TV programima… Danas to uspijeva samo mladom Istraninu Marku Purišiću, poznatijem kao Baby Lasagna, koji je zamalo osvojio ovogodišnji Eurosong.
On nam je pokazao kako su nam na raspolaganju informacijske i komunikacijske tehnologije, koje su cijeli svijet učinile jednim selom, pa ako imate što originalno ponuditi, možete prilično jeftino doći do globalne publike. Ali isto tako naše državne granice su postale jako propusne za ponude drugih. Kao što smo nekada širili vlastiti utjecaj, danas moramo biti spremni nositi se utjecajem drugih, koliko god nam se to sviđalo ili ne. A jedini način da ne postanemo tuđi objekt, jest potruditi se biti subjekt u globaliziranom svijetu. A za to treba prije svega samosvijesti i mudrosti kako bismo znali što možemo ponuditi tom svijetu i hrabrosti da krčimo vlastiti put, a ne kopiramo druge koliko god to donosilo kratkoročan uspjeh.
Nakon dominacije američke i britanske popularne kulture u 20. stoljeću, kako živimo u nekim novim vremenima, među prvima je shvatila Južna Koreja postavši jedan od vodećih izvoznika popularne kulture početkom 21. stoljeća. Uostalom to danas čini važan aspekt njezina rastućeg gospodarstva. Međutim popularnost K-popa, zbog kojeg i hrvatske tinejdžerice uče korejski i lijepe po sobama postere dečkiju iz BTS-a, nije se dogodila spontano. Pokrenula ga je južnokorejska vlada, koja je podržala svoju kreativnu industriju kroz subvencije i financiranje kreativnih start-upova, kao oblika meke moći.
Za razliku od nekih drugih nacionalnih aduta kultura najlakše prelazi državne granice i teško ju je bojkotirati, a istodobno na najbolji mogući način govori o duši nekog naroda, identitetu i vrijednostima države. A kao što piše vodeći britanski teoretičar brendiranja država Simon Anholt, jedan od razloga zbog kojih kultura funkcionira tako dobro u promociji država je taj što potrošači nisu sumnjičavi prema njoj kao prema komercijalnim porukama. „Čak i ako se radi o popularnoj kulturi, to je i dalje umjetnost ili barem zabava, stoga ljudi smanjuju svoju opreznost i ne traže skrivene namjere.“ – zaključuje. Uostalom, zbog toga su holivudski filmovi donedavno mogli prilično izravno slaviti američke vrijednosti, a strana publika je samo zavaljena sjedila i uživala u predstavi.
Zbog tih razloga Srbija itekako profitira u smislu širenja meke moći kroz glazbu i film, koji imaju veliku popularnost i u Hrvatskoj, bez obzira događa li se to slučajno ili namjerno. No, umjesto da zdvajamo nad sudbinom i čudimo se mladeži koja pada na kič i šund, možda je vrijeme da im ponudimo alternativu i počnemo nametati vlastite trendove. Ali zato treba odvažnosti, upornosti i strategije.
Josipa Lisac možda neće napuniti zagrebačku Arenu, ali svatko tko istinski prati glazbenu scenu duboko će joj se nakloniti, jer je originalna i svoja. Njezini albumi nisu rušili rekorde po izlasku, ali su njezine pjesme s godinama postajale neka vrsta hrvatskog kulturnog dobra, vječni evergreeni, koji govore o iznimnom talentu, radu i umijeću, ali i spremnosti da se ide kontra struje i gradi vlastiti glazbeni izričaj. Arsen Dedić također je bio jedinstvena glazbena pojava u Hrvatskoj. Baš kao i Vice Vukov, Mišo Kovač, Tereza Kesovija i jasno neponovljivi Oliver… Svjesno smo da ima onih koji ih možda uopće slušaju. Ali Hrvatska sigurno i za njih ima aduta zahvaljujući bogatstvu svoje scene – od Dina Dvornika do Gibonnija, i od TBF-a do Matije Cveka i Jelene Rozge, koja će ove jeseni napuniti beogradske dvorane. Gledamo li iz regionalne perspektive, hrvatska glazba je nezamisliva bez Parnog valjka, Prljavaca, Haustora, Azre, Psihomodo Popa i Filma, a da ne spominjemo vječne hitove lakih nota Novih fosila, Magazina te brojnih drugih pop i rock sastava, samostalnih glazbenika i autora. Zapravo mogli bismo ih satima nabrajati… Drugdje bi se sigurno više ponosili njima i bolje kapitalizirali njihove doprinose. Mnogo puta smo čuli – e da je Arsen živio u Francuskoj ili Oliver da je pjevao na engleskom… cijeli svijet bi za njih znao! Možda ima istine u tome, jer veliki jezici omogućavaju brži uspjeh, ali meni to više zvuči kao jeftino opravdanje da ih nismo baš najbolje znali „prodati“ svijetu. Takvi talenti ne smiju biti prepušteni vlastitom snalaženju ili dosezima menadžera i nakladnika. A glazbena industrija ne smije biti tek skupina talentiranih pojedinaca. Želimo li ih iskoristiti kao meku moć države, iza njih moraju stajati institucije i strategija poput one korejske. Uostalom već desetljećima slušamo o velikom potencijalu klapa. U međuvremenu portugalski fado je osvojio svijet, a za naše klape znaju tek pojedinci s istančanim ukusom poput velikog brazilskog pisca Paula Coelha, koji je izjavio: „Slušajući dalmatinske klape, shvatio sam da Hrvati imaju dušu koju bi trebalo pokazati svijetu.“.
Na spomenutoj bogatoj glazbenoj tradiciji, za očekivati je da hrvatska glazbena scena pokrene neki novi „novi val“, koji će se iz Hrvatske preliti u regiju i diljem svijeta. Preduvjeti postoje. Samo treba originalnosti i sustavnosti. Uostalom pogledajmo kako je stasao spomenuti korejski val.
Naš je problem što se često predamo i bez ispaljenog metka. Uostalom pogledajmo kako izgledaju naši televizijski programi. Sve vrvi prilično skupo plaćenim, ali najčešće nemaštovitim stranim licencama ili jeftinim kopijama već viđenoga, kao da ne znamo stvoriti nešto svoje i originalno. A znali smo desetljećima ranije! Sjetimo se samo Kviskoteke, zabavnih nedjeljnih popodneva i maštovitih ljetnih natjecanja, vrhunskih dokumentaraca i (danas) gledljivih govornih emisija. Možda, ipak naši kreativci teško dobivaju priliku u vlastitoj zemlji? S druge strane često podcjenjujemo vlastito, da bi smo onda uvozili tuđi šund. Uostalom sjetimo se kako su pojedini urednici s malih ekrana proteklih godina protjerali niz popularnih hrvatskih glazbenika, čije su pjesme nazvali trashem. Usporedimo li njihove skladbe s cajkama s istoka, koje sluša današnja mladež, ove hrvatske inačice nam se čine poput klasike. Koliko vapimo za nečim kvalitetnim i svojim najbolje govori uspjeh HRT-ove „A strane“! Često zaboravljamo da zadaća medija nije podilaziti širokim masama – po uredničkoj logici „publika to želi“ već i odgajati publiku i usmjeravati njezine ukuse…
Zato umjesto zaključka najbolje bi bilo citirati spomenutu Josipu Lisac, koja je svojedobno gostovala u Pressingu Ilije Jandrića na N1. Tada je među ostalim rekla: „Ne volimo sebe, niti svoje. Ne stvaramo svoje, ne mislimo na svoje, podcjenjujemo sebe i svoje. Duh je nestao, um se poremetio…“. E kad počnemo više cijeniti, stvarati i promovirati svoje, voditi se kvalitetom, a ne brzom zaradom, te oslobodimo duh i kreativnost, bit će nam sasvim svejedno tko pjeva u Areni, jer će naši glazbenici puniti parišku Olympiju, newyorški Lincoln centar i londonski Royal Albert Hall.
