Piše: Matea Tunjić
Čitanje suvremenog čovjeka svodi se na internetsku književnost, instagramsku i facebookovsku umjetnost. Njoj se pridaje sve veća pozornost pa se katkad javljaju i natječaji za objavljivanje takvih tekstova. Istovremeno su ove platforme dobre i loše, dvosjekli mač, pružajući s jedne strane priliku mladim autorima da se probiju u svijet književnosti, ali i s druge strane nemaju filter za dobru ili odličnu književnost. Isto tako, ako ovo potonje zanemarimo i oslonimo se na savjest i odgovornost pojedinca za vlastite riječi, te su platforme dobre za određeni žanr –kratke priče. Pročitaš, nasmiješ se ili se malo, ako se nađe zgodna poruka, zamisliš nad pričicom i proskrolaš dalje. Teško da se, premda nije nemoguće, itko u takvim slučajevima odluči izbacivati poglavlja romana. Ta ni serije više ne gledamo čekajući točno određen dan da bi izašla nova epizoda, kamoli da čekamo da netko objavi neki tekst, koji će biti nastavak nečega. Strpljen – spašen gotovo da se ne nalazi na našem popisu izreka.
Ipak, oni koji se odluče za čitanje knjiga, za ono mirišljavo papirnato izdanje koje će vas zagrliti u kišnji subotnji dan i pružiti vam odmor za dušu, najčešće posežu za romanima, ljubićima, krimićima, hororima, trilerima… Stoga se i u Mrvicama romani često nalaze na preporukama. Međutim, započevši još prošli put pitanje o suvremenim romanima, posebice onima koji iz suvremene perspektive prikazuju antičke mitove, ne mogu, a da ne primijetim, kako se sadržaj kvantitetom povećao, a kvalitetom smanjio. Oslanjajući se na prošlotjedni mit o Erosu i Psihi, danas vam donosim Apulejeve Metamorfoze ili drugim nazivom Zlatnog magarca. U svojoj je knjizi ili bolje rečeno rukopisu koji se sastojao od jedanaest knjiga, odnosno u suvremenom smislu poglavlja, Apulej priča mnoštvo priča u glavnoj priči, a među njima glavna je o Amoru i Psihi na koju se oslanjala i naša prošlotjedna autorica. Čak i ako pročitate samo taj kraj četvrte knjige, cijelu petu i početak šeste knjige, uočit ćete sličnosti i razlike između prošlotjednih Amora i Psihe i ovotjednih likova znatno kraće priče u kojoj je sve rečeno u 30ak stranica. Dakako, može se reći da tu nedostaju razrađene karakterizacije likova, opisi pećine i slično, ali isto tako, karakteri i opisi u antici su nerijetko bivali već samorazumljivi epiteti i pretpostavljalo se znanje prethodnih djela na koja su se čak i sami autori oslanjali. Možda su nam zbog toga i antička djela danas kompleksna, jer da bi se razumjela rečenica: “I tako me kao ohologa sina beotskoga ili pjevača, sina pimplejske Muze, izgrebaše, raskomadaše i izbaciče van”, moramo znati da je oholi sin Pentej i pjevač Orfej i to iz usporedbe u kojoj se kriju cijele priče o sudbinama dvojice mitoloških likova, priče o bakhanticama i znanje o bakhanalijama, Bakhu i njegovim svečanostima. Stoga i ne čudi da ono što je Apulej u 2. stoljeću napisao u tridesetak stranica, danas moramo napisati na dvjestotinjak, objašnjavajući kontekst, karakterizacije likova i opće znanje o nekoj temi jer se više ništa ne podrazumijeva i rijetko se povezuje s nečim iz drugih djela, iz života, iz, gotovo rečeno, bilo čega na što bi nas neko djelo moglo asocirati.
No, ako se vratimo na našu priču jednog od prvih romana jer su u antici cvjetale druge književne vrste, a ovaj je žanr svoju slavu započinjao u 2. i 3. stoljeću, glavni je lik Lucije, koji se igrajući se sa sudbinom i čarolijama, jedne večeri pretvorio u magarca. Stoga i roman nosi dva naziva, jedan po životinji u koju se Lucije pretvorio, drugi po pretvorbi samoj. Da bi čaroliju poništio morao je pronaći i kušati busen crvenih ruža, no u toj se potrazi susreće s brojnim avanturama, a svojim magarećim nogama malo proputuje po Grčkoj poželjevši često zapisati sve priče koje čuje u susretima s drugima, ali i pobjeći iz vlastite kože. Je li na kraju naš dobri Lucije pronašao svoje ruže i vratio svoj čovječji oblik, ostavljam Vama na čitanje, kao i sve avanture i pričice koje se, poput gore spomenutog citata, kriju često i u jednoj rečenici.
