Salezijanski svećenik i studentski kapelan don David Leskovar u razgovoru za Bitno.net govorio je o povezanosti Gibonnijeve glazbe i teologije tijela, muškoj ranjivosti, čežnji, nostalgiji, prolaznosti života i Bogu koji se može susresti i u umjetnosti. Njegove riječi otkrivaju kako pjesme jednog od najcjenjenijih hrvatskih glazbenika mogu otvoriti prostor za razgovor o ljubavi, ranama, vjeri i onome za čim čovjek cijeloga života čezne.
Na kraju akademske godine salezijanski svećenik i studentski kapelan don David Leskovar ugostio je Zlatana Stipišića Gibonnija na studentskom vjeronauku kao vrhunac ciklusa predavanja o teologiji tijela. Svaki od susreta bio je imenovan po stihu iz neke Gibonnijeve pjesme, a upravo je taj neobični spoj teologije, glazbe i životnih pitanja mladih otvorio prostor za razgovor o ljubavi, muškoj ranjivosti, spolnosti, nostalgiji, smrti, prolaznosti i odnosu katolika prema umjetnosti.
U razgovoru za Bitno.net don David Leskovar otkrio je kako je uopće došao na ideju povezati studentski vjeronauk s pjesmama Zlatana Stipišića Gibonnija.
Prošle godine sa studentima je obrađivao ciklus teologije tijela, odnosno kateheze svetog Ivana Pavla II. Upravo tada uvidio je da pitanja muško-ženskih odnosa, spolnosti, ranjivosti i ljubavi među mladima izazivaju najviše zanimanja.
Riječ je, istaknuo je, o temama u kojima se mladi najlakše prepoznaju jer su povezane s njihovim konkretnim životom, odnosima, traženjima i ranama.
Nakon toga rodila se ideja koju je, pomalo u šali, nazvao „Teologija tijela 2.0“.
Želio je otvoriti neka vrlo konkretna pitanja koja sveti Ivan Pavao II. u svojim katehezama nije izravno razradio. Papa je, pojasnio je don David, govorio o tome tko je čovjek, tko su muškarac i žena, što je spolnost i koji je njezin smisao, ali nije davao konkretne upute kako teologiju tijela živjeti u svakodnevnom životu.
Vjerovao je, dodaje, da ljudi, kada spoznaju tko su, kolika je njihova vrijednost i zašto je spolnost sveta, više neće željeti birati ono što ih ranjava. Ipak, mladi i danas dolaze s vrlo konkretnim pitanjima – zašto živjeti predbračnu čistoću, koji je njezin smisao, jesu li moguća iskrena muško-ženska prijateljstva, do koje granice smiju ići, kako nakon pada ponovno ustati i kako u današnjem svijetu živjeti čistu ljubav.
Upravo se tu spojila njegova ljubav prema Gibonnijevoj glazbi i želja da mladima o tim temama progovori jezikom koji im je blizak.
Gibonnijeve pjesme otvorile su prostor za razgovor o katoličkom hodanju, kriterijima za odabir osobe s kojom ući u brak, opasnostima pornografije, pobačaju, predbračnoj čistoći, ranjenosti i oporavku.
Don David smatra da su mladi prepoznali kako se o vjeri, ljubavi i spolnosti može govoriti duboko, ali istodobno vrlo životno i iskreno. Cijele godine prostor crkve Svete Mati Slobode bio je ispunjen, što je za njega bio znak da te teme u mladima bude žeđ za nečim istinitim, lijepim i konkretnim.
Susret s Gibonnijem
Gibonnija je prvi put upoznao u svibnju prošle godine nakon njegova koncerta u Velikoj Gorici. Bio je to kratak susret tijekom kojeg mu je rekao koliko voli i cijeni njegovu glazbu.
Drugi put susreli su se u Splitu, također nakon koncerta, kada je don David igrom slučaja završio na zajedničkom druženju. Tada još, kako je priznao, nije imao ni ideju ni hrabrosti nešto mu konkretno predložiti.
Do razgovora o susretu sa studentima došlo je kasnije, na Urbanovu koncertu na kojem je Gibonni gostovao. Proveli su neko vrijeme u backstageu razgovarajući o različitim temama.
Don David je od ranije znao da je Gibonniju zanimljiva teologija tijela, odnosno ideja da Crkva o tijelu ne govori samo kroz zabrane, nego donosi pozitivnu i radosnu vijest.
Upravo tu temu, smatra, Gibonni često provlači i kroz svoje pjesme.
Na kraju mu je spomenuo da trenutačno sa studentima prolazi ciklus predavanja o tim pitanjima te ga pozvao na susret. Kasnije su se čuli i potvrdili dogovor.
Dan prije vjeronauka našli su se i puna dva sata razgovarali o temama koje će dotaknuti. Sve se, rekao je don David, dogodilo vrlo prirodno i spontano, a možda je upravo zato susret bio tako iskren, topao i poseban.
Ljubav, čežnja i teologija tijela
Don David smatra da u hrvatskoj popularnoj glazbi možda nitko nije tako iskreno pjevao o ljubavi i ljudskoj spolnosti kao Gibonni.
Kod njega ljubav nisu samo romantika i osjećaji. On pjeva o čežnji, strasti, tjelesnosti te ranjivosti muškarca i žene. Osobito je zanimljivo, smatra salezijanski svećenik, to što Gibonni iz muške perspektive progovara o ranjivosti i ljubavi od koje čovjek ponekad bježi, ali kojoj se uvijek iznova vraća.
Proučavajući teologiju tijela, don David je, kaže, shvatio koliko Bog čovjeka privlači sebi upravo kroz čežnju.
Sveti Ivan Pavao II. govorio je da je čežnja možda najbolji dokaz da nebo postoji. U čovjekovu srcu postoji velika praznina koju samo nebo može do kraja ispuniti.
Ne postoji osoba, bez obzira na religiju, kulturu ili životni put, koja tu čežnju ne osjeća u sebi. Ljudi je pokušavaju ispuniti uspjehom, novcem, užitkom, seksualnošću, alkoholom, drogom ili priznanjima, ali ona nikada nije do kraja zadovoljena.
„Moja je čežnja do kraja ispunjena. Dovoljno sam voljen, imam dovoljno prijatelja, novca, uspjeha, slave, mira…“ – takvu rečenicu, kaže don David, nikada nije čuo od nekoga.
Podsjetio je pritom na poznate riječi svetog Augustina: „Za sebe si nas, Gospodine, stvorio i nemirno je srce naše dok se ne smiri u Tebi.“
Možda zvuči neobično, kaže, ali razmišljajući o svome djetinjstvu, shvatio je da je Gibonni bio jedan od njegovih prvih evangelizatora.
Njegove pjesme budile su u njemu čežnju, pomagale mu da je prepozna i, na neki način, usmjeravale ga prema jedinom odgovoru koji je može potpuno ispuniti – Bogu.
„To nije sreća, to je bol prerušena u ravnodušnost“
Čežnja je jedan od dominantnih motiva Gibonnijevih pjesama, bilo da je prisutna implicitno ili izravno, poput pjesme „Projdi vilo“.
No zanimljivo je i kako se u pjesmi „Sreća“, koju mnogi pogrešno tumače, progovara o nedostatku čežnje.
„Sreća da sam slobodan od želja i više nemam slabosti ni za ljubav hrabrosti“, pjeva Gibonni, ali, kako je podsjetio don David, riječ je o ironiji.
U katoličkim krugovima često je nailazio na ljude koji su „Sreću“ kritizirali kao neku vrstu new age pjesme ili pohvalu potiskivanju i bijegu od čežnje.
Međutim, Gibonni je sam u jednom intervjuu rekao da se radi o ironiji, o onome dalmatinskom „sreća“ uz odmahivanje rukom, u smislu: „Možeš misliti koja sreća.“
Pjesma, smatra don David, govori o ranjenom srcu čovjeka koji je „slobodan od želja“. Riječ je o srcu koje je povrijeđeno i koje iz razočaranja i ponosa pokušava reći da mu više ništa ne treba, dok je u stvarnosti prazno i zatvoreno.
Gibonni, smatra, vrlo precizno opisuje dinamiku povrijeđenosti – trenutak kada ljubav nije uzvraćena, kada netko u drugoj osobi nije pronašao odgovor kojem se nadao pa se počinje braniti tako da zatvara svoje srce.
„Ali to nije sreća, to je bol koja se prerušila u ravnodušnost“, poručio je Gibonni.
Muškarci smiju biti ranjivi
Album „Familija“, na kojem se nalazi „Sreća“, prema mišljenju sugovornika Bitno.neta, donosi jedan od najodvažnijih pristupa ljudskoj ljubavi, odnosima i vezama na domaćoj glazbenoj sceni.
Ne zato što je provokativan ili eksplicitan, nego zato što progovara o temama o kojima muškarci često šute – razočarenju, sumnji, osamljenosti, povrijeđenosti i ranjivosti u braku i odnosu sa ženom.
Možda je to najvidljivije u pjesmi „Onako od oka“, u kojoj Gibonni pjeva:
Tvoja sumnja u mene boli poput šamara
(…)
Reci ima li, onako, od oka
U meni šta dobroga?
Da malo viruješ svome čoviku
Ne postoji to što ne mogu.
Don David kaže da je njegovo iskustvo Gibonnija iskustvo nježnog muškarca, što se vidi i u njegovim pjesmama.
Gibonni se ne boji pokazati ranjivost, a upravo je to u našoj kulturi, osobito u dalmatinskom i otočkom mentalitetu, prilično atipično.
Od muškarca se očekuje da bude čvrst, jak i nepovrediv, da održava sliku macho i šutljive muškosti. Don David vjeruje da je i Gibonniju bilo izazovno odrastati u takvom ambijentu i kasnije javno progovarati o takvim temama.
Kao svećenik gotovo svakodnevno svjedoči koliko je muškarcima teško otvoriti se i govoriti o vlastitoj ranjivosti.
Svakom muškarcu koji mu dođe na razgovor kaže da ga cijeni već samim time što je došao, jer muškarcima, smatra, nije spontano otvarati se i govoriti o boli, strahu, povrijeđenosti ili odbačenosti.
Žene se obično lakše otvaraju, dok muškarci prečesto bježe u tišinu, samoću i zatvaranje, a ponekad i u poroke kojima pokušavaju otupiti bol – alkohol, pornografiju, površna društva, „krkanluk“ ili neki drugi oblik anestezije.
Zato je, ističe, važno reći da muškarci smiju biti ranjivi i govoriti o svojoj krhkosti.
U tom smislu Gibonni, smatra, otvara dragocjen prostor jer progovara o stvarima o kojima se u mnogim muškim društvima ne govori, iako su itekako stvarne.
Don David primjećuje i da je muškarcu potrebno poštovanje. Dok žena treba osjećati da je voljena, muškarcu je, kaže, uglavnom presudno osjetiti da mu se vjeruje, da ga se poštuje i da se u njemu prepoznaje nešto dobro.
Nerijetko susreće brakove u kojima toga nedostaje. Kada je muškarac trajno izložen nepovjerenju, podcjenjivanju ili omalovažavanju, lako se zatvara u sebe, a teško se ponovno otvara.
Tako nastaju naslage šutnje, nerazumijevanja i udaljenosti koje s vremenom mogu ozbiljno ugroziti odnos.
To, naglašava, ne znači da muškarčev ego treba hraniti niti da žena mora šutjeti pred njegovim slabostima. Riječ je o tome da se istina može izreći bez ponižavanja i da se ranjivost drugoga ne smije koristiti kao oružje.
Gibonni to, smatra, vrlo precizno pogađa kada pjeva o sumnji, gubitku povjerenja i muškoj povrijeđenosti. Muškarac se može činiti snažnim, ali upravo ga nepovjerenje osobe koju voli često najdublje ranjava.
Eros nije neprijatelj ljubavi
Da su motivi teologije tijela u Gibonnijevim pjesmama vrlo očiti, don David ne sumnja.
Kao primjer navodi pjesmu „Nije vrime od nedije“, koju danas mlađi naraštaji možda slabije poznaju, a koja, prema njegovu mišljenju, gotovo „viče“ ono što naučava teologija tijela.
Često je koristi na katehezama, osobito kada govori o erosu, i navodi je kao svojevrsnu modernu verziju biblijske Pjesme nad pjesmama.
Riječ je o zaručniku i zaručnici koji žude jedno za drugim, čeznu za susretom i tjelesnim sjedinjenjem. Ta je čežnja, ističe, čista i lijepa.
Nažalost, erotska čežnja često se doživljava kao nešto prljavo ili sumnjivo, iako ju je, podsjeća, Bog usadio u čovjeka, što je čini svetom i lijepom.
Na kraju krajeva, kaže, bez nje ne bismo ni postojali.
Posebno mu je zanimljivo što protagonist pjesme u svojoj erotskoj čežnji ne bježi od Boga, nego ide k njemu i pada na koljena moleći da mu pročisti srce i želje:
Poša’ san na misu od nedije,
pa u crikvu doša bokun prije,
kleka san da grije mi odriše,
pa da ti u čisto srce mi uniđeš.
Važno je, kaže, razlikovati strast i požudu, što ljudi često poistovjećuju.
Požuda je, prema njegovim riječima, iskrivljeni eros – trenutak u kojem drugoga više ne gledamo kao osobu koju treba ljubiti, nego kao nekoga koga želimo prisvojiti i iskoristiti za sebe.
Ivan Pavao II. govorio je da eros ne treba ugušiti, nego pročistiti, odgojiti i usmjeriti prema istinskoj ljubavi, a upravo o tome, smatra don David, pjeva i Gibonni.
„Fotografije često izgledaju ljepše nego što je stvarnost doista bila“
Jedna od tema koja se posljednjih godina sve više provlači kroz Gibonnijeve pjesme jest i nostalgija.
Don David priznaje da je i sam vrlo nostalgičan i emotivan, a osobito se s tim borio tijekom svećeničke formacije.
Kada čovjek postane svećenik, objašnjava, iza sebe ostavlja nešto što je samo po sebi lijepo – mogućnost obitelji, braka, spolnosti i očinstva. Zbog toga se ponekad vraća u sjećanjima na srednju školu, stare ljubavi i trenutke koji su bili važni.
Budući da je cijelo razdoblje formacije proveo u Italiji, tome se pridružila i nostalgija za Hrvatskom, domom, prijateljima i obitelji.
Ipak, premda ta sjećanja mogu biti lijepa i premda su i dalje dio njega, smatra da se u njima ne smije živjeti.
Potrebno ih je integrirati, biti zahvalan, ali ne žudjeti za povratkom u prošlost. Ponekad je, dodaje, potrebno učiniti i nagle rezove, barem dok srce ne nauči biti slobodno od pretjerane navezanosti.
Tijekom krize poziva privremeno je morao prestati slušati neke pjesme, pa čak i Olivera i Gibonnija, jer su ga vraćale na određene trenutke, događaje i osobe te ga tako zarobljavale u prošlosti.
Danas njihovoj glazbi pristupa s mnogo više slobode.
Srce, kaže, ostaje pomalo ranjeno jer je cijeli život proces pročišćavanja srca, sjećanja i erosa.
Ali više ne bježi od prošlosti. Kada se vrate sjećanja, može reći: „Bože, hvala ti na tome. Bilo je lijepo, to je bio dio mog puta, ali sada živim nešto drugo.“
Važno je, dodaje, ne idealizirati prošlost.
„Fotografije često izgledaju ljepše nego što je stvarnost doista bila. Upravo zato Gibonni tako precizno kaže da ‘fotografije lažu’“, smatra don David.
U Crkvi se, prema njegovu mišljenju, puno govori o grijesima i napastima, ali možda premalo o sjećanjima, emocionalnim navezanostima i idealiziranju prošlosti.
Nostalgija izvorno znači bol ili tugu za domom. Kada se stalno vraćamo situacijama iz prošlosti koje smo u međuvremenu idealizirali, možemo postati zarobljeni.
Čovjek tada više ne živi punim srcem u sadašnjosti, nego se hrani slikom nečega što možda nikada nije ni bilo tako savršeno kakvim ga danas pamti.
Ali nostalgija ima i drugu, dublju stranu. Može pomoći čovjeku da osvijesti kako u sebi nosi čežnju za pravim domom – onim nebeskim.
Sva lijepa iskustva koja smo imali i sva lijepa iskustva koja ćemo još imati samo su predokus onoga što nas očekuje u Božjoj kući, smatra don David.
Zato bi nas ono što nam nedostaje trebalo usmjeriti prema nebeskom domu za koji smo stvoreni. U raju čežnja neće biti ugašena ni potisnuta, nego napokon ispunjena.
Prolaznost, smrt i nada
Čovjek čezne za životom, a istodobno se neprestano susreće sa svojom prolaznošću. Čezne za ljubavlju, puninom i vječnošću, ali se suočava s padom, grijehom, gubitkom i smrću.
U pjesmi „Drvo“, za koju Gibonni kaže da mu je miljenica, don David posebno snažno prepoznaje pogled unatrag – prema djetinjstvu, majci i osobito ocu Ljubi, koji je Gibonniju usadio ljubav prema dalmatinskoj pismi, ali i temeljne kršćanske vrijednosti.
Ta pjesma njemu zvuči poput testamenta, a u njoj vidi čak i svojevrsni prikaz povijesti spasenja – put od Adama do Krista, odnosno priču o odnosu čovjeka i Boga.
Na početku pjesme Gibonni pjeva o samoći, o čovjeku koji može biti „sam u mraku, sam na svjetlu“, poput drva „u tišini šume“, a zatim kroz „odškrinuta vrata sobe“ pušta ljubav da ga preplavi.
Ljubav se, smatra don David, ne može upoznati bez odnosa – od roditelja, preko prijatelja i partnera, do konačnog odnosa s Bogom.
U pjesmi se Gibonni Bogu obraća moleći ga da ga učini boljim čovjekom, osobito prema njegovim bližnjima:
Daj da budem dom za ptice
svoga neba prognanice
(…)
Daj da budem okvir slika
od svih mojih saputnika.
U njegovim posljednjim pjesmama, smatra salezijanski svećenik, vidi se sazrijevanje Gibonnija kao umjetnika, ali i kao čovjeka, čak i određena mistika.
Kao primjer navodi pjesmu „Božjom voljom, svojom voljom“, koju Gibonni, koliko mu je poznato, nije ni planirao odmah objaviti.
U pjesmi vidi ljudsko srce koje se bori između Božje i vlastite volje. Vidi ženu koja je izgubila muža pomorca, koja bi htjela da se vrati, ali zna da je njegovo tijelo negdje na pučini.
Dok sluša pjesmu, pred očima mu se pojavljuje slika Marije Magdalene koja plače nad Isusovim grobom, a zatim susreće uskrsloga Krista.
Don David smatra i da se Gibonni više neće vraćati na lakše note iz ranijih godina.
Glazbenik mu je, kaže, rekao da se u posljednje vrijeme sve više povlači u osamu i promišlja o prolaznosti, stvaranju i Stvoritelju, a sve se to, smatra, sve jasnije čuje u njegovoj glazbi.
Govoreći o smrti, podsjetio je da kršćani od nje ne bi trebali bježati te da su pozvani svijet podsjećati na njegovu prolaznost.
Današnja kultura, smatra, na sve moguće načine pokušava potisnuti smrt – estetskom kirurgijom, kultom mladosti, pokušajima beskonačnog produžavanja života i stalnom zabavom koja čovjeku ne dopušta da zastane.
Teško prihvaćamo da je život prolazan, ali upravo nam to, kaže, pokazuje da nismo stvoreni samo za ovaj svijet.
„Život nije kratak, život je vječan“
Ljudi koji nemaju vjeru smrt često doživljavaju dramatičnije jer im se čini da je ona konačan kraj, besmisao i odlazak u ništavilo.
Za kršćane je smrt susret sa Stvoriteljem. Ovaj život nije nevažan, ali je priprema za vječnost.
Često možemo čuti rečenicu: „Život je kratak, iskoristi ga.“
Don David na to odgovara drugačije:
„Život nije kratak, život je vječan. Upravo zato trebamo paziti kako ga živimo i za što se pripremamo.“
To, naglašava, ne znači da se smrti treba veseliti na naivan način niti da kršćanin ne osjeća bol zbog rastanka.
I Isus je plakao nad Lazarovim grobom.
Kršćanska nada ne poništava tugu, ali joj oduzima posljednju riječ.
Gibonni i Bog koji je „uvijek tu negdje“
Iako je Hrvatska zemlja snažno obilježena katoličkom kulturom, u popularnoj glazbi nema mnogo vrhunskih autora koji ozbiljno i umjetnički uvjerljivo provlače kršćanske motive.
Među rijetkim iznimkama don David vidi Juru Stublića, Gorana Baru i posebno Gibonnija.
Gibonni, doduše, o Bogu rijetko govori izravno, ali njegova je prisutnost u pjesmama stvarna.
Don David je glazbenika pitao koliko je toga svjestan, a Gibonni mu je odgovorio:
„Imam potrebu Boga spominjati uvijek, ali to bi onda bilo skoro banaliziranje svetoga.“
Bog je, kaže Gibonni, „uvijek tu negdje“.
Možemo ga prepoznati, primjerice, u nadi koja je jedna od dominantnih tema njegovih pjesama.
Gibonni je, prema riječima don Davida, vrlo svjestan i odakle dolazi ta nada kada kaže da su njegove pjesme „bolje od njega“ i da nisu njegov proizvod.
Sebe vidi više kao kanal kroz koji Stvoritelj progovara.
To je, smatra don David, važna misao za svakog umjetnika – prepoznati da dar jest njegov, da je odgovoran za njega i da ga treba razvijati, ali da izvor ljepote ipak nije on sam.
Ne bojte se umjetnosti
U suvremenoj umjetnosti, smatra don David, Boga je sve teže susresti, ali istodobno se čini da se katolici često boje uhvatiti u koštac s umjetnošću i stvarati nešto više od eksplicitno vjerskih sadržaja.
Mladima zato često govori da smo u dobroj umjetnosti pozvani prepoznavati sjeme Evanđelja.
Ljepota s velikim „Lj“ može progovoriti kroz malu ljepotu – pjesmu, sliku, kip, film ili roman.
Sveti Ivan Pavao II. snažno je inzistirao na tome da Boga ne tražimo samo u sakralnoj umjetnosti, nego i u onoj koju nazivamo svjetovnom.
Don David podsjetio je na duhovne vježbe za umjetnike koje je Ivan Pavao II. održao 1962. godine, još kao biskup u Krakovu, kada je govorio o vlastitom iskustvu susreta s Antičkim Rimom i poganskim umjetnicima koji su savršeno oblikovali ljudsko tijelo i ulagali golemu snagu i talent kako bi prikazali njegovu ljepotu.
Ivan Pavao II. u tome je prepoznavao traženje Utjelovljenja.
Ono što se u punini dogodilo u Isusu Kristu, ljudsko je srce kroz umjetnost, smatra don David, na neki način tražilo stoljećima prije.
Zato vjeruje da je svaka stvorena ljepota odraz one nebeske za kojom ljudsko srce čezne.
Katolici danas, nažalost, često u umjetnosti prvo traže vraga – ono što je sumnjivo, opasno ili negativno. Ponekad su, smatra, brži nešto osuditi nego u tome pokušati prepoznati sjeme Evanđelja.
Naravno, potrebno je razlučivanje. Nije sve što se naziva umjetnošću automatski dobro niti čovjeka sve vodi prema Bogu.
Ali Bog poznaje jezik ljudskog srca i zna preko čega će čovjeku progovoriti.
Don David zato poziva ljude da se zapitaju koje ih pjesme, filmovi, romani ili slike doista dotiču i da ih ne banaliziraju samo zato što nisu izričito sakralni.
Vjeruje da Bog često progovara upravo preko takvih umjetnika, osobito ako su otvoreni i svjesni da nisu izvor ljepote, nego njezin kanal.
Problem nastaje, smatra, onda kada si umjetnik umisli da je on sam izvor nadahnuća.
Ivan Pavao II. u svom Pismu umjetnicima upozorava upravo na to, a iskreni umjetnici, zaključuje don David Leskovar, znaju da kroz njih prolazi nešto veće od njih samih.
„Dostojevski kaže da će ljepota spasiti svijet“, podsjeća na kraju.
Od triju transcendentala – istinitog, dobrog i lijepog – smatra da se suvremeni čovjek ponaša kao da mu je ljepota najmanje potrebna.
Sve mora biti praktično, korisno, brzo i funkcionalno. Gradimo pametne kuće i sve prilagođavamo komforu, a istodobno kao da gubimo osjećaj za ljepotu.
Pogled na stare crkve i katedrale govori nam nešto sasvim drugo. U vremenima velikog materijalnog siromaštva stvarala se velika umjetnost jer je Bog bio u središtu, a ljudi su bili spremni najbolje od svoga talenta i rada darovati nečemu što ih nadilazi.
Danas smo materijalno bogatiji, ali često osiromašeni iznutra.
Zato se, zaključuje don David Leskovar, ne smijemo bojati iskrene umjetnosti.
Trebamo je razlučivati, ali i dopustiti da nas dotakne, uznemiri, otvori i povede prema istini.
Jer kada je umjetnost autentična, ona može razmaknuti veo svakodnevice i pomoći nam da naslutimo Boga.
