Piše: dr. Vesna Dropić Suljević
Sinoć slušam u dnevnik Aljazeerae i vapaj pedijatara u primarnoj zdravstvenoj zaštiti, o malom broju doktora, od 30 timova na 30 000 djece do 6 godina u Kantonu Sarajevo. Slušam izjave ministra Vranića, pedijatrice i roditelja! Već poznato, sadašnji ministri nisu krivi, nego zatekli to od predhodnika dok se pedijatri guše u broju pregleda, a roditelji negoduju. Gužve su velike i niko nije došao da bi vidio pedijatra nego je došao po pomoć s bolesnim djetetom.
Meni sve tako jasno, jer sam taj posao radila i izgarala za nešto što se sada pokazalo kao problem. O tome sam pisala još 2003. godine svim relevantnim institucijama i sav pisani materijal imam i čuvam. Mnogo mog ličnog vremena je utrošeno na sve ovo!
Kao mlada ljekarka sa 25 godina došla sam da radim u Dispanzer za predškolsku djecu. Zaljubila se u organizovani rad službe, gdje je toliko bilo sve perfektno, od arhitektonskog rješenja do šefa primariusa dr. Zlatanovića, kolega i sestara, sve besprjekorno. Kada imate sve to i učitelja za primjer u svemu, nije vam teško ni učiti. Svi smo bili kao jedan veliki dobro organizirani tim.
Kada sam ja 2003. godine dobila zadatak šefice Dispanzera, naučena na dobro, sve to dobro sam željela sačuvati uz nadogradnju novih ideja od kojih su mnoge su realizirane. Ali, tada na scenu stupaju projekti, promjene standarda i normativa, gdje pedijatri postaju višak u primarnoj zdravstvenoj zaštiti i njihov pedijatrijski tim bi trebao da broji oko 2 900 djece do 6 godina???, a natalitet uveliko u padu već tada!
Stupam u borbu s pedijatrima šrom BiH, organizujemo skupove, obraćamo se ministrima koji se smjenjuju, organizujemo naše grupe za podršku. Tada smo već vidjeli da su pedijatri primarne zdravstvane zaštite u ozbiljnim godinama i da nam treba podmladak koji nije lako odškolovati, jer to traje.
Danas kada ovo pišem, moram se sjetiti mlade koleginice u Ministarstvu zdravstva Tuzlanskog kantona, koja je imala sluha za moju priču i uspjele smo promijeniti standarde i normative pa po timu pedijatara smanjujemo broj djece na oko 1 350.
Znači, sve ovo što sam sinoć čula, meni je jasno od 2003. godine. Žalosno, ali istinito!
Posebno žalim, ja sam otišla u prijevremenu penziju zbog bolesti, ali i zbog nadobudnih mladih kolega (uz zlatne izuzetke) koji ne znaju raditi svoj posao, ali umiju biti poslušni, a naravno bitku sa vjetrenjačama nije lako dobiti. Jako sam tužna, jer mislim da urušavanjem primarne zdravstvene službe, posebno pedijatrijske, koja je jezgro dobre organizacije , počelo je urušavanje zdravstvenog sistema u cjelini. Tako da ovaj vapaj na sinoćnjem dnevniku me nije nimalo iznenadio, nego uvjerio u ispravnost moga rada od 2003. godine.
