Večerašnja posthumna izložba jednog od najdarovitijih tuzlanskih likovnih umjetnika, Edina Derviševića, u Galeriji “Mi Ritmo” bila je susret sa sjećanjima, prijateljstvima, neizgovorenim riječima i ljudima koji, i kada ih više nema, ostaju prisutni kroz ono što su stvarali. Izložba je tvorena na treću godišnjicu njegove smrti.
Gotovo pedeset radova, slike, skulpture i instalacije ispunili su galerijski prostor i podsjetili na bogat opus umjetnika koji je svojim djelima ostavio neizbrisiv trag u kulturnom životu Tuzle i Bosne i Hercegovine.
Autor izložbe Mirsad Hadžiefendić prisjetio se kako je cijela ideja nastala gotovo spontano.
„Kada se pojavio ovaj novi galerijski prostor, rodila se ideja da pokušamo napraviti izložbu. Ubrzo sam sreo Rejhanu, Edinovu suprugu, dogovorili smo se i od petka do danas uspjeli sve realizirati. Ovdje smo uspjeli povezati radove od najstarijih slika pa do posljednjih Edinovih djela.“
Na izložbi je predstavljeno 49 radova.
„Imamo skulpture, instalacije i slike. Edo i ja upoznali smo se 1995. godine u Ratnoj štampariji. On je bio moj učitelj slikanja. Prije 25 ili 26 godina proveo sam dvije godine uz njega i velika mi je čast što sam mogao organizirati da ova izložba bude upravo u centru grada Tuzle, koji je Edo volio na svoj način, ja na svoj, a svi mi koji smo večeras ovdje volimo ga na svoj način.“
Govoreći o Derviševićevim djelima, Hadžiefendić je istaknuo da njihovu vrijednost nikada nije mjerio novcem.
„Njegova djela zaista plijene pažnju. Njihova vrijednost je ogromna. Ja slike nikada ne mjerim novcem, nego energijom i onom vrijednošću koju nose. Edo je večeras ovdje s nama, jer je u svaki svoj rad ugradio dio svoje duše.“
Među onima kojima je ova večer bila posebno emotivna bio je književnik i dugogodišnji Edinov prijatelj Mirzet Miko Ibrišimović.
„Danas su tačno tri godine otkako Edo nije s nama i zaista mi je teško. Baš na dan kada je Edin preselio završio sam u bolnici. Imao sam srčani udar, ali to nije toliko važno koliko činjenica da smo bili izuzetno bliski. Bili smo cimeri u Sarajevu, zajedno služili vojsku, bio sam mu kum, zajedno smo ljetovali. Svi njegovi ciklusi nastajali su kroz naše razgovore i zajednička čitanja knjiga.“
Njihovo prijateljstvo bilo je mnogo više od običnog poznanstva. Bilo je prožeto umjetnošću i zajedničkim stvaranjem.
„Ja sam završio književnost i filozofiju. Surađivali smo na način da smo zajedno uživali u umjetnosti. Tek kada ostanemo bez takvih ljudi postanemo svjesni njihove prave vrijednosti. Grad je izgubio umjetnika koji je kulturu Tuzle baštinio na visokoj razini. Izlagao je u Grožnjanu, predstavljao Tuzlu u mnogim europskim zemljama i to nije malo.“
Ibrišimović smatra da se Tuzla svom velikom umjetniku još nije odužila onako kako zaslužuje.
„Mislim da mu se Tuzla nije odužila na pravi način. Njegove slike i dalje svjedoče o veličini njegovog stvaralaštva. Dok je Edin bio živ, radili smo na knjizi posvećenoj njemu. On je trebao odabrati fotografije svojih djela za monografiju, a ja sam napisao veliki dio tekstova. Nažalost, njegova smrt prekinula je taj posao. Volio bih da se pronađe način da se ta monografija završi, jer mislim da bi to bio pravi sljedeći korak.“
Na pitanje kako se osjeća dok stoji okružen prijateljevim slikama, odgovorio je iskreno.
„Osjećam se prije svega tužno, ali i ponosno. Kao da je Edin ovdje među nama. Kada gledam neke slike, znam kako su nastajale i imam osjećaj da je prisutan. Naravno da boli, ali postoji i sreća što nije potpuno zaboravljen.“
Posebnu zahvalnost svima koji su pomogli da izložba bude postavljena uputila je Edinova supruga Rejhana Dervišević.
„Prije svega hvala Mirsi. Srela sam ga u petak i rekao mi je da ima ideju šta da uradimo. Sutradan smo se ponovno čuli, jučer smo se našli, Mirso je odabrao radove i instalacije, sve smo stavili u moj automobil i dovezli ovdje. Zaista sam mu zahvalna iz mnogo razloga.“
Dirnuta velikim odzivom posjetitelja, posebno je naglasila razlog zbog kojeg su došli.
„Zahvalna sam i svima vama koji ste večeras došli, jer znam da ste došli radi Ede, a ne da biste bili viđeni. To su upravo one sitnice kojima se Edo nevjerojatno radovao. Njemu nije bilo razlike između velikih i malih stvari, sve je doživljavao iskreno.“
Vrijeme, kaže, ne briše ljubav ni uspomene.
„Kada prođe neko vrijeme, zapravo pamtite samo sretne dane. Ja pamtim upravo takve dane.“
Dok su posjetitelji u tišini zastajali pred njegovim slikama, postajalo je jasno da Edin Dervišević nije bio samo slikar. Bio je umjetnik koji je u svako djelo ugradio dio sebe, a upravo zato njegova djela i danas govore jednako snažno kao i onda kada su nastajala.
Tuzla je večeras još jednom pokazala da veliki umjetnici ne odlaze dok god postoje ljudi koji ih se sjećaju. A Edin Dervišević je, sudeći po emocijama koje su ispunile galeriju “Mi Ritmo”, i dalje dio svog grada.
Maja Nikolić
