Dok vatrogasci danima vode bitke s vatrom, sve je očitije da se problem požara u Bosni i Hercegovini ne može rješavati tek angažiranjem ljudi i tehnike kada požar već izbije. Zemlja godinama nema sustavnu i adekvatnu infrastrukturu za gašenje velikih požara, dok se inicijative za nabavu protupožarnih zrakoplova, uključujući kanadere, godinama pojavljuju tek na papiru.
Strategije su usvajane, novac planiran, inicijative pokretane, ali se sustav nije značajnije promijenio. U međuvremenu požari postaju sve veći, tereni sve nepristupačniji, a vatrogasci na terenu nerijetko sami traže način kako uopće doći do vatre.
Vatra, upozoravaju naši sugovornici, ne čeka administraciju, procedure ni sjednice.
„Mi dok evo razgovaramo, gori požar u Konjicu. Konjic je gradić u kantonu u kojemu uopće ne postoji Zakon o šumama. Šume ne postoje u bilo kakvoj regulativi i za vlast su šume u ovom slučaju samo resurs od kojega treba napraviti namještaj ili resurs koji treba očistiti kako bi se izgradila neka nekretnina“, upozorava Adi Selman iz Karton revolucije.
Kolike su razmjere problema pokazuju i podaci o opožarenim površinama. Refik Hodžić iz Javnog poduzeća „Šume Tuzlanskog kantona“, koji desetljećima radi u struci, navodi kako je od 2008. do 2024. godine u BiH opožareno oko 600 tisuća hektara, što odgovara približno 12 posto ukupne površine države.
Kanaderi se spominjali prije 12 godina, ali BiH i dalje nema vlastiti odgovor
Poseban paradoks je činjenica da se o zaštiti šuma i protupožarnoj infrastrukturi često ozbiljno govori tek kada šuma već gori.
Još prije više od desetljeća postojala je inicijativa za nabavu kanadera kroz međudržavni projekt BiH, Hrvatske, Srbije i Crne Gore. Ideja je bila razvijati zajednički sustav solidarnosti i pomoći u slučaju velikih prirodnih katastrofa.
No, od svega toga nije bilo konkretnog pomaka.
„Ovo je samo bila želja razviti solidarnost unutar tih država. Jer ništa nismo naučili od poplava 2014. godine, kada nije bilo državnih granica, jer voda i požari putuju bez putovnice, tamo gdje ih vjetar odnese“, kaže Vehid Šehić iz Foruma građana Tuzla.
Upravo prirodne katastrofe pokazuju koliko su granice u takvim situacijama relativne. Požar ne čeka odluku institucija, a nekoliko sati može biti presudno za to hoće li biti ugašen na vrijeme ili će prerasti u katastrofu.
Četrdeset godina ista oprema
Refik Hodžić u šumarstvu radi gotovo četiri desetljeća. Promjene koje bi značile ozbiljniji iskorak u zaštiti od požara, kaže, gotovo da nije vidio.
„Jedino smo s motorola prešli na mobilne telefone“, slikovito opisuje stanje.
Strategija o zaštiti šuma koju je Vijeće ministara BiH usvojilo još 2013. godine, upozorava, nikada nije u potpunosti provedena. Problem je i u financiranju, jer se sredstva koja se osiguraju za protupožarnu infrastrukturu nerijetko preusmjeravaju na druge potrebe.
A kada veliki požar izbije, tada postaje jasno koliko je postojeća oprema nedostatna.
„Ne možete veliki požar gasiti naprtnjačama i letvicama. Kako prići velikom požaru koji bukti? Ne možete mu prići zbog temperature, ići s onom prskalicom, a požar je otišao u krošnje i gore kompletne krošnje“, kaže Hodžić.
Njegova je poruka jednostavna – u protupožarnu infrastrukturu mora se ulagati.
„Koliko god košta, treba ulagati u opremu“, poručuje.
Vatrogasci sami pronalaze rješenja
Dok država nema sustavno rješenje, dio vatrogasnih postrojbi pokušava se prilagoditi vlastitim mogućnostima.
Jasmin Jahić, starješina Profesionalne vatrogasne jedinice Tuzla, kaže kako su sami nastojali nabaviti opremu koja im omogućava učinkovitije djelovanje na nepristupačnim terenima.
„Odlučili smo nabaviti quad, Unimog vozilo za šumske požare, intervencijska odijela koja su mnogo lakša za intervencije, manja crijeva“, navodi Jahić.
Kada je riječ o zračnom gašenju, smatra da bi model koji se koristi u Hercegovini, odnosno angažiranje air traktora, mogao biti jedno od praktičnih rješenja.
Problem je što je riječ o skupoj opremi, čije je održavanje također zahtjevno.
Helikopter nije isto što i kanader
U situacijama kada požari izmaknu kontroli, pomoć često dolazi i od Oružanih snaga BiH. No, ni to nije sustavno rješenje.
Helikopteri Oružanih snaga mogu biti od velike pomoći, ali nisu namjenski zrakoplovi za gašenje požara.
„Helikopter Oružanih snaga jednostavno je resurs koji jedino može prići požaru. Ali nije namijenjen za gašenje požara. Gašenje požara helikopterima izgleda kao da netko s dlana sipa vodu po brdima. Nije očigledno za to namijenjeno, iako je svako gašenje dobrodošlo“, kaže Adi Selman.
Njegova je poruka jasna: Bosni i Hercegovini trebaju kanaderi.
„Ali mislim da smo svjetlosnim godinama daleko od toga“, dodaje.
Kiša može ugasiti vatru, ali ne i problem
Najavljena kiša možda će ugasiti dio požara i privremeno smiriti situaciju. No, ono što ostaje jest pitanje zašto BiH svake godine ponovno dočekuje požarnu sezonu s gotovo istim problemima. Jer problem nije samo u vatri.
Problem je u sustavu koji se desetljećima oslanja na improvizaciju, požrtvovnost vatrogasaca, pomoć susjednih država i nadu da će se vremenski uvjeti promijeniti.
Vatrogasci će i dalje izlaziti na teren. Branit će kuće, šume i živote. No pitanje je koliko još dugo od njih možemo očekivati da vlastitim znanjem, hrabrošću i improvizacijom nadomještaju ono što bi trebale osigurati institucije.
Vatra je svake godine sve jača, a odgovor sustava i dalje ostaje slabiji nego što bi trebao biti.
Maja Nikolić
