Komšija S. se sprema da ide u šumu. Nakastio da nasiječe badnjake.
– Nemoj ić’, rođo – savjetuje Derviš – to je za djecu.
– A đe su djeca u selu, molim lijepo? Nema ih! Neko mora adet održat’ u životu. Bolje da nestane selo neg’ adet, a vala i pare su mi slatke, cener ovd’e, cener tam i imaćemo pive sve do 2. januara.
– Rođo, nije ni do adeta ni do para već su se nakotili njaki šakali po šumi. Svukud hin ima. Poderaćete te ni Bozića dočekat’ nećeš. Sjedi đe si, a parica će valjda kanit’ okle.
– Nafaka je u nogama. Ja u šumu idem naoružan do zubiju. Sikira Bajćbajićka i opleti.
– Nemoj, živ bio. Narod priča da su oti šakali jako opasni, pa…
– Dosta te! Narod i za nas priča da smo alkoholičari, pa je l’ to istina?
– Naravno da nije! Sve si upravu, sve. Idemo u šumu! Et’ i mene budale, slušam narod i nikako da se naučim pameti i utupim sebi u ovu blentaču što je nosam na ramenima da narod stalno izmišlja zbog nedostatka pravih obaveza.
– Tako je, Derviše. I još jedna činjenica, ko sa Zeničankama devera svaki dan, šta mu mogu svi šakali ovog svijeta, šta?
