Donošenje Uredbe Vlade FBiH o isplati jednokratne novčane pomoći bila je isključivo populistička odluka i donijela je nove podjele, diskriminacije i prouzrokovala nezadovoljstva unutar socijalnog miljea, smatra većina analitičara u BiH. Mnogi je nazivaju i loše isplaniranim segmentom predizborne kampanje, koja je ustvari bila samo paravan da se novac isplati onima, kojima u suštini ne treba, a da su ponovo zaobiđeni oni najugroženiji.
Jedan od njih je ekonomski stručnjak Igor Gavran, koji osim kritike na donošenje jedne ovakve uredbe, kaže da je bilo mnogo drugih rješenja da se ublaže posljedice inflacije, posebno kada su u pitanju najugroženiji.
Razgovarao: Mirel Čeliković
HG: Gospodine Gavran, prošlo je nekoliko mjeseci od donošenja Uredbe federalne Vlade o dodjeli jednokratne novčane pomoći. Čini se da ona nije postigla očekivani efekt, s obzirom da veći broj radnika nije dobio očekivanu pomoć. Stiče se čak i dojam da je prouzrokovala i kontraefekt, s obzirom i na organizirane prosvjede u proteklom razdoblju i činjenicu da pomoć nisu dobili oni kojima je zaista potrebna. Kako je vi tumačite?
Gavran: Ova odluka je donijela dobroga mnogima koji u suštini nisu ni imali neke neophodne potrebe za njenom implementacijom. Naime, među prvima koji su, prateći ovu odluku, isplatili novac radnicima, bile su kompanije poput Telekoma, Elektroprivrede i nekih drugih koji svakako raspolažu ogromnim novčanim sredstvima a čiji su radnici plaćeni daleko više od prosjeka i za koje je vrlo upitno da su ikada imali bilo kakvih problema. S druge strane, kompanije koje jedva isplaćuju i postojeće niske plaće ili administracija, tj. budžeti kantona u kojima također ima mnogo manje novca su se suočili sa opravdani protestima radnika a i objektivnom nemogućnošću ne mogu da iz svojih sredstava ispoštuju odluku i na taj način pomognu.
HG: Možemo li onda ovu odluku nazvati populističkom i diskriminirajućom, s obzirom da je prouzrokovala brojne nejednakosti u pravima i duboke podjele među radnicima u pojedinim sektorima i pojedinim kantonima?
Gavran: Definitivno ona jeste bila populistička mjera. Ona je bila na neki način i opravdanje onima koji su znali da imaju dovoljno sredstava za svoje zaposlene. Ovdje možemo postaviti i pitanje da li je dio toga bila i kupovina glasova za izbore, s obzirom na vrijeme u kojem je odluka donesena i to naravno u onim sektorima i u onim oblastima gdje se zapošljavanja vrše po partijskim i drugim linijama. Tu se ona najbrže i u najvećem obimu i isplatila. Apsolutna diskriminacija i recimo između kantona. Znamo da nema svaki kanton jednaka sredstva na raspolaganju. S druge strane, imali smo i promjene one u distribuciji javnih prihoda između kantona, gdje su neki kantoni dobili značajna dodatna sredstva a recimo nisu ta sredstva upotrijebili za pomoć vlastitim zaposlenima, što je također i pitanje njihove vlastite odgovornosti.
HG: Što je, po Vama, trebalo učiniti i koja su rješenja bila svrsishodna da ta pomoć zaista bude dodjeljena svima, posebno onima kojima je bila najpotrebnija?
Gavran: Mislim da je pravo rješenje bilo da se prije svega ne zahtjeva od bilo kojeg poslodavca da iz svojih sredstava ovo isplati, već da se na neki način država odrekne određenog dijela poreskih ili drugih prihoda i da se do tog iznosa jednostavno umanje dadžbine koje kompanija mora platiti jer tada bi svaki poslodavac mogao ovo isplatiti. Također se trebalo učiniti, po mom mišljenju, i napraviti jasna razlika koji poslodavci, odnosno koji radnici imaju na ovakvu pomoć pravo, pa ako vi recimo imate plaću od nekoliko hiljada maraka u recimo nekom javnom preduzeću, ne bi ste smjeli dobiti ništa, jer vam pomoć nije potrebna. S druge strane, naravno da neki radnik, bez obzira je li to javni ili privatni sektor, koji ima objektivne potrebe, bi je naravno trebao dobiti.
