Pismo profesorice Divne Ahmedovski jedinom sinu
Ljubljana
Septembar 1978. Godine
Klinika za onkologiju
Violinskim ključem, čedo moje
Možeš otvarati vrata i pakla i raja
Svako loše društvo u početku izgleda kao porodična ekipa
Dok nesmetano otvaraju paklena vrata
Pridržavajući ih drugima ljubazno
Onako kako se bolesnom pridržavaju vrata bolnice
Prvačiću vrata škole
Ili prvoj djevojci vrata kina
Opasan je taj osjećaj pripadnosti
Strahujem za tebe
Iracionalno, nadam se
Šta ako poželiš porodicu potražiti gdje ne treba
Nemoj da te zbuni škripa rajskih vrata
Ili disonanca, kako to mi muzičari zovemo
Nisu često korištena, pa nikome u interesu nije
Da im malo uljem zaliječi korozirane baglame
Ljudi su ionako zauzeti tuđim hrđama
O kojima se skladaju pjesme bez imalo takta
Ne bi li sopstvene bile slabije uočljive
Te se melodije dopadaju masama izgubljenih
Čije sjenke pijano teturaju po podijumu života
To li se življenjem naziva
Strah me za tebe
Spremila sam ti za životni put nešto malo siće
Otkinute svakog mjeseca od profesorske plate
Da ti se nađe
Život je malo podnošljiviji kada zvecka u džepu
Samo je problem ako težište bivstvovanja podredimo tom zvuku
Nađi se i ti onima koji te trebaju
Ako ne možeš odvojiti dva dinara, ti lijepo daj jedan
I nikada u njihovom prisustvu ne koristi riječi sadaka i sevap
Nikad
Poklon – je prikladnije
Onoga koji poklanja u oči gledaju
I dok daje, a i kasnije kroz život
Samo se tad trasira dvosmjerni put između zjenica
Pred onim koji daje sadaku saginju glavu i pogled zakuju u pod
Čavlima beznađa i stida
Pa ga nikako od poda otkrpačiti ne mogu
Ravnopravni smo samo ako se u oči gledamo
Jedino je ravnopravan insan u stanju da se istinski dobro osjeća
Neka se u tvom prisustvu drugi osjećaju dobro
Slagali su nas svi oni koji kažu da je naše samo ono što damo
Slagali
Naše je samo ono što od srca damo
Bez da unizimo darovanog
Akcent stavljam na srce
Daji bez očekivanja
Sve ostalo je trgovina
Brzinom svjetlosti zaboravi ono
Ja tebi, Bog meni
Ja tebi, ti meni
Kad Bog daje obračunava li kakve kamate ako odmah ne nagradi za
Dobročinstvo ili pak vaga kantarom nebeskim
Koliko ti drugom, ‘Višnji tebi
Kad ti daješ meni nakon što sam ja tebi
Zna li se uopšte kad nije malo
Pored ono malo ušteđevine
Ostavljam ti nešto mnogo vrednije – džepove pune kajdi
Prvi put kad ti bude teško ruku zavuci u desni džep kaputa da čućeš pjev
Nemoj, pa se ne boj
A ti, sine, nemoj, pa se ne boj
I kud god pođeš dijeli kajde iz desnog džepa onima na koje naiđeš
Jer kakve fajde ima od muzike ako je čuvaš samo za svoje uši
Sebični ne troše glas na pjev niti noge na ples
Njihova je omiljena melodija zvuk na koncu pada tijela
Kojem su uspješno podmetnuli nogu, produžetak svoje sebičnosti
Ekstremitet osuđen na gangrene koje se brzo šire
Ostavljajući nesnošljiv smrad pokvarenosti duše
U lijevi džep zavuci ruku kada je ledi strah
Poškakljivi svilenkastu postavu
Da čuješ kako sreća isključivo prati hrabre
Biti hrabar ne znači bez bojazni proći sam kroz noć
To i zečevi rade pa ih ipak nazivaju najplašljivijim bićima
Hrabrost je uzeti za ruku onog koji prolazi kroz tminu
(Eh, koliko je samo nijasni tmina)
Zavući je u džep sa svojom bez straha da šavovi puknu
I da će te zaboraviti jednom kada mu se vedrinom napune oči
Jer koga briga što će ti se možda
Ma ne možda već sigurno
Smijati svjetina
Radi popucalih šavova na kaputu nazivajući te prosjakom
I leđa koja su ti okrenuta
Ta svjetina ionako svoju sposobnost da nekome izmami osmijeh
Koristi samo da svijet zastre podsmijehom
Ima konca, sine, za šavove
Eno pun kofer na tavanu
Zašij to prosjaštvo u njihovim očima, ni šnajderi više nisu skupi, ako ćemo pravo
Samo nemoj nikada drugima mrsiti konce
Možda su im ih ostavile majke kao ja tebi
Kada džepovima vratiš status quo ostaće samo okrenuta leđa
Anatomska cjelina koju najviše pominju
Oni koji su drugima zabili najviše noževa u leđa
Njihov je to teren, nek ne postane i tvoj
Potrudi se da ti tuđa leđa, budući profesore muzike
Budu važna toliko da svojim predanim radom
Možeš odvaditi nepotrebni balast iz školske torbe svojih đaka
Jer u tim torbama djeca ne nose samo pribor
Podijeli s njima kajde iz lijevog džepa
Strah ne ljubi nikoga, pa neće ni profesora
Samo hrabri istinski vole
Znam da ćeš sad pomisliti da do tog trenutka ima još koliko hoćeš
Pa, ti si pobogu tek pošao u muzičku školu
Tek si na kajdanci ime napisao
Ali da se ne lažemo
Ja nikada nisam lagala ni svoje đake, čak ni onda kada su se
Profesorske laži pokazale kao učinkovit metod za suzbijanje nestašluka
Pa neću ni tebe
Vrijeme začas proleti, svi mi imamo rok trajanja na Zemlji
O kojem ne razmišljamo mnogo dok tijelo ne počne
Kapilarima davati vidljive oblike pečata
Mur se uvijek plavi isključivo na kraju
Znaš li da ovdje u Sloveniji čak i flaširana voda ima rok trajanja
No, pustimo sad vodu i vratimo se na vrijeme
Devet je sati i petnaest minuta
U bolničkoj sobi imamo veliki, okrugli časovnik
Ne znam ni zašto visi na zidu ni čija je to ideja
Meni vrijeme sad znači samo toliko koliko tebi mogu dočarati
Da vremena u suštini i nema i da će ti đačko doba
Proletjeti brže od zimskog raspusta na čiju si se dužinu stalno žalio
Sat kaže da ovdje vrijeme prolazi sporo, a život brzo
To se u fizici zove paradoks, a u stvarnosti tuga golema
Samo što ja kategorički odbijam misliti o svim tugama
Koje se okrznu o čovjeka
Za mene su tužne samo one priče iz kojih ništa ne naučimo
Ti ćeš iz moje priče naučiti da je sudbina nivo na kojem sviraš melodiju života
Iako ne možemo birati instrumente, možemo birati kako da sviramo
Za životne svirke svi imamo instrument u sredogruđu i taman toliko sluha
Da čujemo šta boli anđele na osnovu jačine ljetnog pljuska
I najmilije nakon samo jedne suze
I ne, srce nije na lijevoj strani, samo je malo ukošeno ulijevo
Ne znamo koliko ćemo dugo svirati, a biće i grešaka u izvedbi
Uprkos greškama muzika ne smije stati
Bolest me spriječila da tvom neosporivom talentu
Stavim na raspolaganje svoje stručno znanje
Možda ne bih ni znala postaviti granicu između profesorica i majka
Granicu između objektivno i subjektivno
Ali bez brige, moje kolege izvrsno podučavaju
Uzdam se u njihovu stručnost
Uzdam se i u to da će zanemariti onu Aristotelovu
„Prava proizašla iz pravde jednake za sve su ustvari najnepravdnija prava“
Tvoj će trud, iskreno se nadam, vrednovati pravedno, a ne
Podstaknuti mojom sudbom
Kao ni zajedničkim stažom od dvije decenije
Jer, povlastice se zaslužuju isključivo vrijednim radom i
Samo u tom slučaju imaju blažen efekat po biće
Budi mi vrijedan
Najprohodniji su oni putevi
Koje sami iskrčimo.
Voli te tvoja majka Divna A.
P.S. Ne sjećam se gdje sam ovo pročitala, jer bolovi u popunosti posjeduju moje tijelo, ali moradoh dopisati:“Uvijek u srcu čuvaj makar jednu zelenu granu, jer nikad ne znaš koja će ptica poželjeti da se tu odmori i dušu ti počasti pjesmom.“ Zbogom, dječače moj!
Ivona Grgić
