Derviš i komšija S. uživaju u toploj jeseni sjedeći ispred kuće i ispijajući pive.
– Jesi vidio – poče Derviš – kako je Pašanov mali uzeo lijep zaručnički prsten za curu?
– Logično da sam vidio, bio sam prisutan kad ga je pokaziv’o trgovcu, a tebi ako je ono lijepo…
– Pa što? Šta mu fali?
– Znaš šta, Derviše, ja stvarno cijenim što ti svašta znaš i divim ti se na znanju. Znaš kome se kad otelila krava, ko je pelcov’o kera, a ko nije, čije dijete se propušilo, ko je koga, da izvineš, al’, brate, o ženskim psihologijama blage veze nemaš. Na tom si polju tanak k’o salama iz kupovnog sendvića.
– Kako to? Ja sam žene studir’o iz kanala dok sam pijan lež’o, iz stajećkog i sjedećeg položaja, a, brate, i sa krova kad su mi ona dječurlija oborila ljestve. I znam da vole ‘nake prstenove.
– Vole? Obožavaju, jadan ne bio, a zašto?
– Zato što se sjaje, jer imaju isturene kamenčiće svud naokolo oko glavnog, tamnijeg kamena.
– Tu sam te ček’o! Zamisli da te žena s otim prstenom nabije boksom!
– A što bi te nabila boksom?
– Primjera radi, dođeš pjan kući.
– Sad sve dobija smisao. Nastavi!
– Kad joj naki prsten daš, dao si joj oružje. Zamisli kak’e povrede ona kamena isturenja mogu napravit’! Iskrvačiš do transfuzije dok si rek’o piva. Nije, bolan, burma džaba glatka. Dakle, predviđena je za braka, a predvidio je neko ko je iskusan ‘vako k’o ja. Meni da ko dadne džaba onaj prsten, ja to čak ne bi’ ni prod’o dalje. Nisam lud da nekom dam oružje u ruke, pa da mi eventualni unesrećeni spominje mamu kad dođe do čega. Bolje pare potrošit’ na posljednju vanbračnu pijanku, a ako mora doć’ do zaručivanja onda treba birat’ prstenove s u zlato ukopanim kamenjem bez ivica i ćoškova. Ja, ja!
