Kada sam bila mala, meščini minut pred rat, dođe u Bosnu jedan rođak sa porodicom. Tad za nas djecu u selu i nije bilo nekog naročitog sadržaja. Imali smo nešto malo igrački, jedni druge i svo vrijeme ovog svijeta na raspolaganju. Taman za sreću, mada smo ponekad znali priželjkivati nešto drugačije poput novih drugara ili otići negdje. Dobro nam dođoše rođakova djeca, inače stariji nekoliko godina. Rođak je stalno bio u pokretu, valjda je tako kada odeš iz rodnog mjesta, pa kad svratiš na nekoliko dana, noge same idu. Malo svojima, malo rodbini, malo punici i puncu, malo ženinoj rodbini i tako dani začas prođu. Odlučiše jednog dana i mene povesti u jednu takvu posjetu, a ja jedva dočekala. Ubrzo smo stigli kod tetke i tetka rođakove žene. Pošto sam prvi put kod njih, a poznajem ih samo iz priča, sve mi bi zanimljivo. I tek što se popi prvi fildžan kafe kroz prozor im u kuću uleti žuta mačka. Skoči onaj tetak i udari mačku nogom. Onda njegova žena otvori vrata i mačka izelti napolje kao da je đavli nose. Otišla sam u hodnik, obukla čizmice, prišla onom tetku i udarila ga po cvolikama iz sve snage. Svi su ušutali. Izašla sam u hodnik, skinula čizmice i ušla kao da ništa nije bilo. Gledali su me zaprepašteno.
– Zapamti dan kad si kud otišla sa mnom! – rekao je rođak mirno – I sve ću te reć’ materi da znaš!
Odjednom ni njegova djeca nisu više bila raspoložena da se igraju sa mnom, a njegova me žena gledala poprijeko. Ubrzo smo otišli kući. Pojma nemam šta je on ispričao mami, samo znam da mi je ona taj dan rekla:”Hoćeš li ti ikad ikud otić’, a da nas usput ne obrukaš?” Batine na svu sreću nisam dobila. Onda se zaratilo, pa tu rodbinu nisam ni viđala. Prilikom njihovih posjeta poslije rata, vješto sam ih izbjegavala, a to se veoma lako može kada si školarac, samo odeš u sobu učiti i napomeneš da te niko ne ometa. Kada sam odrasla život nas je sasvim slučajno zaposjeo za sto i to u tuđoj kući. Sa namjerom da ispadnu duhoviti počeli su prepričavati kako sam onog tetka oplela po cvolikama. Kikotali su se pokušavajući nametnuti priču o našim zajedničkim uspomenama silno se trudeći da pokažu kako nam je nekad znalo biti lijepo. Gledala sam ih poprijeko kao oni mene minut prije rata i odmjeravala bez riječi povremeno dižući obrvu ubijajući na taj način lažnu duhovitost, pa ni domaćinu i domaćici odjednom ništa ne bi smiješno već se nače tema nasilja nad životinjama.
E, moja mati, ko te po nalogu savjesti “obruka” usput, nisput neće sigurno!
