Naslovna Istaknuto Jutro s Ivonom: Začarani kišobran

Jutro s Ivonom: Začarani kišobran

Kasni gost na konaku ostaje! – govorila bi baba kad kiša počne padati iza dnevnika koji počinje u sedam naveče. I čim ona to izgovori čuje se sklapanje kišobrana sa štapom, veoma kvalitetnog i negubljivog kišobrana komšije Mike, koji mu je dop’o od nekog rođaka iz Njemačke. Desilo se jedne prilike da je Miko zaboravio kišobran u autobusu, a neki je pošteni čovjek to primijetio, izletio za Mikom i uručio mu zaboravljeno. Drugi se put Miko napio u mjesnoj kafani koja ne radi već dvadeset i kusur godina, pa ga je neko odvezao kući, a kada se opet obreo u istoj kafani konobarica mu je uz natučeno donijela i njegov kišobran. Nosio je onaj kišobran kući iz kafane po sunčanom vremenu i ljudi su dobacivali:”Tebi ‘aman podobro nakislo!”

– Seljaci ste z’dna kace! Da ste gledali filmove vidili bi da u Engleskoj svaki gospodin uza se nosi kišobran bez obzira na prognozu. – frktao je na dobacivače praveći se važnijim i prosvjetljenijim.
Mi djeca tad nismo ni znali da nakislo znači popilo se, ali smo rado dobacivali Miki kada ga sretnemo:”Miki, je l’ ti i danas nakislo?” On je poznat po tome da je osjetljiv k’o toalet papir, pa se ljutio i na nas i odgovarao:”Nakisniće vašim mamama kad ih dofatim!” Jedan se dječak prepao za mamu, jer je mislio da će mu Miko napasti i, kako reče, izdalegati mater, otrčao je kući gdje ga je dočekala soba puna gostiju i on je onako naivno i dječački rekao majci bez dobar dan:”Mamice, mamice, kad kud pođeš nemoj slučajno da ideš kraj Mikine kuće, rek’o te je ufatit’ i…
– I? – pitali su kroz smijeh znatiželjni gosti željni šege koji su dobro poznavali Miku.
– I okupat’! I onda će te istuć’ po guzi!
Bilo kako bilo, bezbroj se puta Miko spletom okolnosti rastajao i ponovo sastajao sa kišobranom. Čim usija prvo sunce, Miko iznese stolić pred kuću, namontira onaj kišobran tako da mu sunce ne ide u oči dok ljenčari i ispija pivu i uživa. A kad krene sezona kiša nakon dugog i sušnog ljeta eto Mike nama čim padne prva kap.
– More l’ se?
– More, more!
– Smijem li ja unijet’ ovaj kišobran i metnit’ ga u kupatilsku kadu?
– Jakako!
– Ma more mi ga vjetar odnijet’ il’ kako pašče! – pravdao se dok okresa kapljice koje su zalutale na ramena – To mi je jedina pokretna imovina.
– More kafa?
– Aj kad si navalila, al’ samo jednu šolju da ne bi svu noć dežur’o!
Onda bi Miko vadio cigarete, častio sve redom iako baba i djed ne puše, pa tek onda pitao smije li se zapalit’ i naiskap pio rakiju koju bi mu baba nasula.
– Svaka čast! Lijepo ja kažem, treba zapalit’ kuću u kojoj se ne smije zapalit’.
Počinjao bi po hiljaditi put istu priču.
– Pod moj kišobran more pola čete vojske stat’. Jednom sam ga zaboravio u avtobusu i jedan mi čovjek, vjerovali il’ ne vjerovali…
Mi smo mu dosipali rakiju u onu čašku.
– U Engleskoj svaki gospodin nosa za sobom kišobran i pod miškom novine, svaki! A na glavu metne šešir. E, da mi je nabavit’ kako jedno lijepo šeširče… Ima l’ još te kafe? Joj, jest mi sjela! Sad ću ja vama ispričat’ kako sam doš’o do ovog kišobrana! To mi je ljubavni suvenir. Ljubio sam jednu Švabicu, plavušu, al’ neću da otkrivam njen identitet da je ne kompromitujem, ipak sam ja gospodin! Koja je to mačka bila… Sve mi prolazila jagodicama kroz tjeme i vikala:”Majne Miki, ih libe dih!” Znala je ona, al’ nek ostane između nas da selo ne sazna, čarat’! Na kišobranu su čini, zato mi se uvijek i vrati. Samo šutitite šta pričamo!
Zaboravio je Miko da je djed radio kod njegovog rođaka baš onda kad je Miko čičio taj kišobran, ali ga je djed uredno puštao da masla o Švabici.
– Ta je Švabica bila mačka i po, kad vam kažem. Nije k’o ove naše što tvrde da nemaju dlake na jeziku dok ti traže dlaku u jajetu, jok!
– Pa šta se desilo?
– Rat se desio, eto! Nisam im’o pasoša da idem za njom, a nisam je smio izložit’ ostanku ovdje. Eto, zato čuvam ovaj kišobran k’o oči u glavi. Bolna je moja duša! Ja nju, znate, još volim!
– Pa što ti tečić priča po selu da si od njega dobio kišobran? – pitali smo mi djeca Miku koji vida svoje nepostojeće, ljubavne rane sadržajem iz servisa.
– Samo vi njega slušajte, pa ćete bit lažovi k’o i on! – frknuo bi Miko i počeo sam sebi donasipati rakiju – Vi trebate pripazit’ na ovu djecu! Čim je to našlo raspredat’ priče o meni i mom kišobranu… Jest da sam ja sad u vašoj kući i da za vašim stolom sjedim…
– I da vašu rakiju pijem! – dobacivali smo mi djeca dio rečenice Mikinom monologu.
– Al’ ova će vam djeca postat’ ober smradare!
Naredni bi put Miko skroz okrenuo priču. Mi naćulimo uši da čujemo iz koje je države ovaj put ljubav njegovog života koja zna čarat’ i šta se to ispriječilo na putu do njihove sreće. Čim se nad Majevicom nadviju tamni oblaci mi jedva čekamo da upoznamo novu, nepostojeću žensku, a Miko jedva čeka da dođe i izvida nepostojeće rane djedovom šljivovicom. Eh, koliko stvarnih uspomena i stvarnog smijeha od kojeg stomak zaboli prouzročiše nepostojeće ženske, nepostojeće rane i nepostojeća magija na kvalitetnom kišobranu…