From: Matea Tunjić
To: Hrvatski glasnik
Subject: Knjiške mrvice
Dragi moji čitatelji,
Nadam se da vas moje pismo zatiče u koliko-toliko dobrom zdravlju i veselom raspoloženju. Već je prošlo skoro pola godine kako se svake subote ujutro družimo i nadam se da su i vama naša druženja ugodna. Pitam se katkad jeste li pročitali neku od knjiga i, ako jeste, kakav je utisak ostavila na vas? Jeste li barem jednu iz protesta ostavili sa strane da čeka dok se ne smirite? Jesu li vam na neku knjižicu zaiskrile oči kao mojoj M.? Ili vam se probuile neke uspomene? Jesu li vam nekad Mrvice s nekom knjigom “izvukle živac”? Ili barem jednom negdje u duši upalile žigicu da se na trenutak poželi trgnuti iz trenutnog stanja i u ruke uzeti baš tu knjigu?
Molim vas, ne zamjerite mojim riječima ako su vam katkad nažuljale srce. To im je, uz ugodu, lijepe trenutke nerijetko bio i cilj. Samo im ne govorite da ste na njih, kao ni na knjige, ostali ravnodušni, to bi ih vjerojatno dotuklo. Naime, kao i kod ljubavi, tako i kod riječi, sve dok je bilo kakvog osjećaja u vama, one žive, stvaraju, nose, potiču na djelo, a kad duša postigne ravnodušnost, ljubav i riječi šute. A “tišina je”, riječima Bekima Sejranovića, “savršenstvo, nirvana, i to na način na koji je to smrt. Ako nema buke, nema kaosa, nema ni života.” Oprostite im isto tako, ako su nekad drske i odaju dojam da se ljute na svijet oko sebe. Tad se mogu poistovjetiti s osobnošću Waltera Bagehota koji se u pismu ispričava svojoj voljenoj dragoj sljedećim riječima: “Drskost je moja osobitost. Uvijek sam nepristojan prema svima koje poštujem. Mogao bih ti pisati o dubokim i ozbiljnim osjećajima za koje se nadam da stvarno vjeruješ da su u mome srcu, ali moje pero šali se samo od sebe i uvijek će biti takvo.”
Pišem vam danas u osobnom tonu jer pisanje pisama uvijek zahtijeva određenu vrstu intimnosti, a Knjiške vam mrvice prenosim u modernom obliku pisma jer se na današnji dan obilježava Svjetski dan pisanja pisama. Njih su, svjesni smo danas, u onom papirnatom obliku zamijenili različiti oblici e-mailova i društvene mreže, kao što je i rukopisnu baštinu zamijenila digitalna, wordovska koju je, ako ništa, nama koji se katkad bavimo tom rukopisnom baštinom barem lakše čitati i odgonetnuti što je rukopisac htio napisati. Ta i ovo vam pismo pišem u wordu i šaljem ga putem elektroničke pošte, što dakako ima svojih prednosti, ali ne mogu a da mi kroz glavu ne prođe misao o tim papirnatim, starim pismima i bogatstvima koja su se u njima krila.
Njihovim se proučavanjem naime, bavi epistolografija koja je istovremeno i književni žanr i pomoćna humanistička znanost, a to se vidi već iz njenih grčkih korijena (ἐπιστολ-ή, ἡ – pismo i γράφω – pisati). Zahvaljujući njoj stoljećima su se otkrivala pisma koja su onda humanistima i društvenjacima bila zanimljiva zbog jezika, stila pisanja, ali i šireg konteksta nekog razdoblja ili nečijeg života. Tako na primjer o nečijem životu, posebice ako je riječ o antici ili nekom drugom povijesnom dobu u kojemu je jako malo toga ostalo sačuvano, možemo saznati iz njegovih pisama koje je slao svojim bližnjima. No, katkad su pisma imala i drugačiju zadaću pa je njima Seneka Mlađi pokušao prijatelju Luciliju u pismima pružiti mnoštvo znanja, uključujući i stoičku filozofiju, pa mu tako između ostalog kaže i: “Sed si aliquem amicum existimas cui non tantundem credis quantum tibi, vehementer erras et non satis nosti vim verae amicitiae.” Ili u prijevodu: “Ako nekoga smatraš prijateljem, a ne vjeruješ mu onoliko koliko vjeruješ sam sebi, grdno se varaš i nisi dovoljno spoznao snagu istinskog prijateljstva.” Ciceron je pismima tješio suprugu zbog gubitka kćeri, a Ovidije je s Ponta njima, protjeran, izražavao svoje osjećaje iz tuđine. No, da vam ne pričam samo o svojim voljenim Rimljanima, povijest je prepuna primjerima pisama, bilo da se njima postižu neki dogovori, javlja situacija s putovanja ili bojišta ili da se njima iskazuje ono što nam je najintimnije – ljubav.
Ljubav je pismima iskazivao i Oscar Wilde: “Što je mudrost filozofu, što je Bog svojem svetcu, to si ti meni. Zadržati te u svojoj duši, takva je svrha ove boli koju ljudi zovu životom.” Rich Steele, novinar, pisac i političar s kraja 17. i početka 18. stoljeća je opisivao svoju zbunjenost dva tjedna prije vjenčanja za svoju Mary zbog ljubavi: “Gospo, najteže je u životu biti zaljubljen, a opet se morati baviti poslom. Što se mene tiče, svatko tko me oslovi vidi da nisam prisutan, tako da se moram zaključati ili će to drugi učiniti umjesto mene. Jedan me gospodin jutros upitao: ‘Ima li vijesti iz Lisabona?’, a ja sam mu odgovorio: ‘Ona je izvanredno lijepa.’ Drugi je pak htio znati kada sam posljednji put bio u Hampton Courtu. A ja sam odvratio: ‘Sljedećeg utorka bit će sedmica dana.’”
Uz njih i mnoge druge pisao je svojoj Jozefini i veliki francuski vojskovođa Napoleon 1796. godine iskazujući joj ljubav i dječački se ljutivši što mu se ona obraća s Vi: “Nije protekao dan a da te nisam volio, nije protekla noć, a da te nisam grlio; nisam ispio šalicu čaja, a da nisam proklinjao ponos i častohleplje što me gone da provodim život odvojen od one koja me nadahnjuje da živim. Usred svojih obveza, bilo da sam na čelu svoje vojske ili provjeravam tabore, moja Josephine stoji sama u mom srcu, opsjeda mi um, ispunjava mi misli. (…) Pa ipak me u pismima od 23. i 26. ventosea oslovljavaš s Vous (Vi). Vous tebi! (…) Kako je to hladno od tebe. (…) Ah ljubavi moja, taj tvoj Vous…”
Kažite mi, čini li se samo meni da smo odustajući od pisanja pisama u današnjem ubrzanom načinu života, isplivali na površinu emocija? Da su naše komunikacije površne, da smo postali nestrpljivi jer se e-mail i poruke mogu poslati u roku od odmah? Istina, olakšavajuća je činjenica da mnogo lakše komuniciramo s onima koji su nam daleko, ali kao da im manje vjerujemo i brže se na njih ljutimo znajući da su nam se mogli javiti odmah, da ne moramo čekati nekoliko dana na odgovor i pismo, imajući povjerenja u osjećaje onog koji se nalazi s druge strane pisma, telefona ili mobitela. Kao da nam ljubav gubi onu čežnju i iščekivanje, ali i, još gore, povjerenje i strpljivost, činjenicu da se za nju moramo potruditi i da nam nije dostupna odmah.
No, da ne duljim puno jer, za razliku od Rimljana koji su štedjeli na papiru, moderna pisma enterom vrlo lako prijeđu na sljedeću stranicu, a kao što ste već mogli primijetiti o nekoj se temi može puno toga reći, ostavljam vas u promišljanjima o pismima i uz preporuku za čitanje nekih od njih, bili oni okupljeni u zbirku ili raštrkani po bespućima književnosti savjetujem i da sami nekome dragom, mlađem ili starijem sebi, napišete kratko pismo.
Do sljedeće subote,
Matea Tunjić
