Piše: Andrea Petrović
Već sam se vozila brzim vlakom u Zagrebu. No, od moje zadnje vožnje prošao je poprilično antički broj godina. Bio je božićni period, pa smo imali nevjerojatno iskustvo „hvatanja“ zagrebačkog Djeda Mraza, koji je poletio na nos, i to 70 km na sat. Stalno se sjetim tog jadnog čovjeka.
Ušla sam.
Krenuo je.
Sekunda je bila potrebna da ne završim na podu.
Djeda Mraze, oprosti što sam ti se smijala.
Zbog svoje brzine me podsjetio vlak smrti kojim sam se vozila kada sam bila u Italiji, a koji se sarkastično zove „Oblivion“. Na našem jeziku to je poprilično srceparajuća riječ – zaborav. Jer, onda kada sjednete, i kada vas zakopčaju, nema povratka. Ili ćete vi tijekom te vožnje zaboraviti sve što ste znali ili će drugi zaboraviti da su vas uopće znali. To je bio jedan od onih mojih hrabrih i YOLO pozitivnih odluka, a o mom talijanskom iskustvu će se pisati i čitati drugom prilikom. Još što je najgore, taj isti voz vozi na poprilično visokom nadvožnjaku, otprilike u ravnini sa središnjim dijelom zgrada, zatim ulazi u tunel, pa s nadvožnjaka silazi ispod zemlje- tu započinje nešto poput metroa. To je ljudima koji su tu kao dobar dan. Meni je to bilo nešto između dobro jutro i laku noć, a tumačenje toga ostaje na vama.
No, nešto jako interesantno moram istaknuti- nakon, (kako to naši ljudi kažu „slagat ću vam“ ili „ne uzmite me za riječ“), jedno deset do petnaestak minuta, sasvim slučajno sam oborila pogled s visina prema dolje, gdje me dočekao niti manje niti više, nego velikim slovima napisano- CROATIAN COMMUNITY CENTER. Zaista su našli privlačno mjesto na kojem će izgraditi svoj centar, ali dobro… nazovimo to mezopotamskim svevidećim marketingom. Eh, nek’ nas vide, pa makar nam voz iznad glava prolazio.
Kako biste se vozili, sistem funkcionira sasvim, recimo tako- očekivano. Kupite karticu, koju kasnije nadopunjujete. Kartice su različitih boja, a koliko se sjećam, plava je za nas, i to doslovce, vanzemaljce. Karticu skenirate na ulazu, a ako nemate dovoljno, može se napuniti odmah na istome mjestu. Vožnja u jednom pravcu je oko tri dolara. Dosta ljudi se švercalo, ali u tom trenutku je dovoljno da samo pogledate malo prema gore i ‘ajmo jedan smileee (škljoc!), jer to onda od vašega prijevoza i bi. Barem ćete imati dobro oblikovane noge i kondiciju, zato što je ovaj grad ogroman za ići pješke, mada je pitanje je li uopće moguće na taj način doći do centra.
„Broadway commercial- doors will open on both sides of the train!“, čuje se ženski glas u vožnji. Za razliku od njenog lijepog, poprilično prirodnog glasa, u autobusima se čuje onaj robotski, koji zastaje nakon svakog izgovorenog slova. Iako nije ništa novo, taj mi se princip jako dojmio, jer netko tko je spao, ne s neba u rebra, već doslovce s neba u Kanadu poput mene, sigurno ne zna gdje treba, a gdje ne treba izaći iz vozila. I gdje se uopće u tom trenutku nalazi.
Sad prelazimo na glavni dio- spoznajmo kako smo se tetka i ja vozile u skroz drugom gradu u krug sat vremena, jer ni nas dvije nemamo pojma!
Bez obzira što imate nazive stanica na pladnju pred sobom, vrlo lako možete pogoditi onaj dan za odlazak u drugo mjesto kada rade cestu. Autobus je bio pun, a svaki put kada se ispraznio, jedino smo nas dvije ostale sjediti. Zato je vozačica stalno gledala u nas, smijući se.
Zemljo, open up please.
Sve je to bilo iole nekako u redu, dok mi tetka nije naredila, sva onako nervozna i anksiozna, da odem do žene i pitam je zašto se vrtimo u krug i gdje je, brate mili, ta stanica na koju mi trebamo izaći. Joj, tetka, pa ti si odavdje, zašto ja?!
Nevermind, ustala sam, prišla do žene s velikom predrasudom da će me napasti i biti neuljudna. Drago mi je da sam bila u krivu.
„Oprostite, imam pitanje za Vas“, rekla sam joj.
„Yes, madam?“
Kad mi je rekla „gospođo“- meni, koju ljudi pitaju koju srednju školu planiram upisati, je mrak pao na oči.
De, zemljo, haj’ živa bila, I beg you!
„Rekla mi je da ćemo moći izaći tek za deset minuta…“, prenijela sam tetki.
„Ma kakvih deset minuta! Ona nije normalna!“, odvratila mi je, nakon što je zvala svoju kćer i glasno na našem uzviknula:
„HALO! VRTIMO SE VEĆ ČETRDESET PET MINUTA U KRUG, ISTO NEKE BUDALE! NE PITAJ KAD ĆEMO DOĆI! NE PITAJ! ŠTA GDJE SAM? NE ZNAM GDJE SAM! KUD SAM KRENULA OVIME UOPĆE! NEĆU VIŠE NIKAD BUSEM!“
Kada smo konačno izašle iz tog užasa, nitko nam nije vjerovao. Čak su nam pokazivali putanju te vožnje na internetu, gdje je ista predviđena da traje 10 minuta. Ma kakvi.
Sljedeći put kad smo išle u to mjesto, uzela je prvi taksi na kojeg je naišla, a kojeg je vozio neki Indijac s jakim naglaskom. On svoje, ona svoje, a ja u tišini sjedim nazad i pokušavam da se ne smijem.
Kada odete u Kanadu, obavezno ponesite kreditnu karticu. Od pandemije nisu promijenili način plaćanja. Dakle, sve se plaća većinom beskontaktno, kartičnim putem. Imajući to u vidu, pojedine trgovine i suvenirnice popularnih turističkih lokacija ne primaju gotovinu. Zato taksiji, poput ovoga kojeg je moja tetka odabrala, mogu biti plaćeni ili karticom ili gotovinom. Indijac je izvadio pos aparat u autu. Da sam to znala prije, ne bih napravila tu grešku, jer sa sobom nisam ponijela kreditnu karticu.
Karticom lako platite ulaz u VanDusen, jedan od najljepših vrtova u kojem sam bila. Riječ je o botaničkom vrtu u kojem se nalaze na tisuće biljaka iz cijelog svijeta. Možete imati stručnog vodiča, a ako ste u zlatnim, poznijim godinama i mislite da ne biste mogli izdržati da dugo hodate, vodiči vas mogu provozati u malom- jako bitno za spomenuti- ekološkom vozilu.
Kako u životu svi moramo nešto zakomplicirati, pa se do svojih ciljeva vozimo satima, umjesto da tamo dođemo za kraće vrijeme, tako se i u VanDusenu možete izgubiti u labirintu koji vas nauči tome da je najbolje nikada ne skretati sa staze.
U labirintu je zajedno s nas četvero bilo dosta ljudi, pa se vrlo lako izgubiti. Tako smo se svi međusobno pogubili i pokušavali pronaći. Gdje god da odeš naletiš na neku prepreku ili živi zid. Tada se ovom botaničkom baštom i preko cijelog labirinta prvi put čulo, na jasnom i glasnom hrvatskom:
-„HALOOO!“
-„GDJE SI?!“
-„NE MOŽE OVAMO, ZATVORENO!“
-„MENI SE MANTA U GLAVI!“
-„PA KUDA ĆEMO?!“
-„HEJ, JESTE LI USPJELI NAĆI MALOGA? JA IMAM OSJEĆAJ DA IDEMO U KRUG!“
-„JA BIH HODALA DO JUTRA!“
-„HAJMO EXIT, NAPOLJE!“
-„GDJE TI JE ĆAĆA?!“
-„MA, NE IDI NAZAD!“
Tek kad sam se odselila osjetila sam kako je to biti usamljen, ali usamljen toliko da vas srce boli. Kanada je bila dobra vježba za uklapanje u novo društvo, ali Kanada nije bila (zasad) zauvijek. Iako sam bila kod svojih, morala sam se prilagoditi, jer je prošlo dosta vremena otkako sam ih zadnji put vidjela, a za neke od njih je to bio čak i prvi. Upoznavajući nove ljude, upoznajte i sebe. Na taj način shvatite da niste jedini koji možda više voli šutjeti nego trošiti dragocjene riječi ili da ste totalni “outsider” od ostalog svijeta (jer niste). Nisam ljubitelj velikog društva u kojem je dobar dio neiskren i koji te se sjeti samo onda kada nešto treba. Toliko ljudi živi na ovome planetu, nemojmo ostati ograničeni. Lijepo je kada se uklopiš s različitim ljudima van granica države, kontinenta, predrasuda i stereotipa. Sada zamislite kako to izgleda kada vam se ona izreka “svijet je mali” ukaže pred očima, pa negdje ugledate nekoga koga znate- u osnovnoj školi i gimnaziji, a tako i na fakultetu, upoznala sam veliki broj ljudi, što onih živih, što onih što su nekada živjeli, pa su se svojim trudom i zalaganjem zauvijek zapečatili u knjige, tako da ih generacijama poslije možemo upoznavati.Tako sam u svoj zbrci, konačno susrela face to face s Carolom Linneom, koji mi se uvukao među moždane vijuge još u drugom razredu gimnazije.
Ehej! Vidi njega! Oklen’ tebe, frajeru?
Dragi/e profesori/ce prirodnih znanosti, rekao mi je Carl da vas pozdravim.
Na kraju je najbitnije to da smo se svi našli i stigli do svojih ciljeva. Da nema ovakvih trenutaka u životu, tko zna čega bi se čovjek kasnije sjećao. Neki dan sam pročitala da se nitko od nas sigurno neće sjećati kako smo sjedili kod kuće. Zato se jednom odvažite i izgubite se među brojnim lijepim prilikama. Čak i ukoliko ih sada ne vidite, ne znači da uopće ne postoje.
Voljela bih da me jedna od takvih prilika odvede u proročište u Delfima, gdje je zapisano: „Gnoti seauton“ ili „Spoznaj sama sebe“. Nikada je nisam voljela kao predmet, ali čovjek shvati da svatko vodi svoju vlastitu filozofiju, jer ne mislimo svi isto. Kada god nas je profesor pitao da protumačimo izreku nekog filozofa koji oči nije otvorio više od tristo godina, nikome nije bilo jasno što je zapravo htio time reći- ne znamo profesore, pitajte ga što je pod time mislio. Mene je zapalo pitanje koje je glasilo- što znači „mislim, dakle postojim“? Prvo što mi je prošlo kroz glavu bilo je nešto slično premisa + premisa = konkluzija; to znači da sve dok čovjek misli, nije umro. Tada je malo nedostajalo da profesor, čuvši to, umre na mjestu. Tako je ova krilatica, kako je Alispahić rekao, bila nit vodilja Sokratu.
Neka bude i vama nit vodilja, neka poput Arijadnine niti osvjetljava vaš labirint, jer ne postoji drugi način da spoznate sami sebe i shvatite da je sama činjenica da ste živi najljepši i najprestižniji dar na svijetu. Iskoristite ga, jer se darovima ne gleda u zube.
