Samo nekoliko sati tijekom srpnja mještani mjesnih zajednica Dubrave Donje i Dubrave Gornje su imali vode. Ove mjesne zajednice pripadaju Gradu Živinice koji svojim stanovnicima već godinama ne želi osigurati osnovnu komunalnu infrastrukturu. Stanovnici ovih naselja se zato i s pravom pitaju, kako je moguće da jedna Općina se uopće može nazvati Gradom ako njezini građani nemaju egzistencijalne uvjete života.
Problemi s vodoopskrbom traju već trideset godina, a godinama u jesen i zimu stanovnici ovih mjesnih zajednica su pod redukcijama. Ljeti vode gotovo da i nemaju iako im računi stižu na adresu kao da u svojim kućanstvima imaju vodu dvadeset i četiri sata dnevno.
“Ove godine u sedmom mjesecu smo, kad se sve sabere, imali vodu nepunih 24 sata u 30 dana, i to možda sedam puta u trajanju od po par sati. Iznad mene ima par kuća koje nisu imale ni ovoliko sreće pa vode nisu ni nikako vidjeli ovaj mjesec jer i kad dođe pritisak je jako los. Svi oni koji žive iznad prizemlja bez pomoći rezervoara i pumpi nemaju vodu sigurno”, kaže nam mještanin Dragan Grgić koji svoje djetinjstvo i mladost pamti po nošenju vode iz različitih bunara.
Objašnjenja zašto ovi ljudi trpe diskriminaciju su razna, a ono najčešće je da je Grad Tuzla kriv, jer navodno izvorišta sa teritorije Grada Živinice napajaju Tuzlu pitkom vodom. Grad Tuzla je onda dužan dio te vode vratiti Živinicama. Prema riječima onih koji su upućeni u ovaj problem, količine vode koje dolaze do bazena u Dubravama su nedostatne i često je bazen u potpunosti isključen. Apsurdno je i to što voda koja ide za gradsku vodu u Tuzlu protiče upravo kroz Dubrave.
Međutim, ovaj naoko vrlo jednostavno rješiv problem doveo je do toga da problem očito netko u strukturama vlasti i gradskih institucija ne želi riješiti pa su ljudi više od tri desetljeća bez svog osnovnog ljudskog prava- prava na vodu.
“Ključ problema je nebriga vlasti za svoje građane. Par Selo, susjedna mjesna zajednica, na koju se naslanja moje mjesto Dubrave Donje, nikad nije imala problema sa vodom. Jedini razlog je taj što oni teritorijalno pripadaju Gradu Tuzla koji ima sluha za probleme svojih građana. Moja kuća je udaljena 200 metara zračnom linijom od kuća u Par Selu, neke od njih su i na većoj nadmorskoj visini i nikad poslije rata redukcije i problema nisu imali, pa vi meni recite da to nije diskriminacija”, ogorčen je Dragan Grgić.
Sada, u 21. stoljeću ljudi se snalaze za vodu prapovijesnim metodama, iskopavanjem starih bunareva koje su nekada koristili njihovi pradjedovi. Međutim ni tu nisu naišli na rješenje nego na dodatni problem, jer su mnoga izvorišta uništena ili zagađena zbog stalne eksploatacije uglja sa površinskog kopa Dubrave.
“Eksploatacijom uglja i premještanjem velikih količina zemlje nekoliko izvora a i bunareva je presušilo. Dok su neki zagađeni raznoraznim uljima i kemikalijama pa i nisu za ljudsku upotrebu. Konkretno, trojica mojih susjeda su uložili novce u bušenje novih bunareva, ali su oni prazni i to su bila u potpunosti bačena sredstva. Jedno malo naselje iznad moje kuće, Gornja Mala, imala je izgrašen privatni vodovod. Ovaj vodovod su početkom osamdesetih godina izgradili sami mještani ovog naselja. Nažalost ni on nije preživio eksploataciju uglja te je u potpunosti prekinut”, priča nam Grgić.
Budući da mnogi mještani ovdje napajuju i stoku, problem s vodom je još veći, a rješenje problema nitko niti nudi niti dolazi ovim ljudima ponuditi bilo kakvu pomoć.
Da apsurd bude veći, Dragan Grgić nam prepričava kako su primorani plaćati zrak iz česmi kada voda dođe.
“Ovdje je jedan od gorućih problema i pražnjenje mreže tijekom noći u niže dijelove zajednice. Iz ovog razloga i kada dođe voda, prvih sat vremena na česmama izlazi samo zrak iz prazne mreže. Ovaj zrak stanovnici viših zona uredno plaćaju na računima.”
Iako smo kao medij željeli ukazati na problem vode koju ljudi u Dubravama Gornjim i Dubravama Donjim nemaju, uočili smo da su i drugi brojni infrastrukturni problemi ovim mještanima na plećima, a da su potpuno zaboravljeni od svog “grada”.
“Prikupljana su sredstva za asfaltiranje puta kojeg su u međuvremenu uništili kradljivci uglja sa površinskog kopa. Projekt javne rasvjete je također izgrađen uz prikupljena sredstva stanovništva, a protekli mjesec je rasvjeta radila svega desetak dana. Imam osjećaj da se netko igra sa stanovništvom naše zajednice i testira do koje granice može ići. Pitamo se zašto nam mladi odlaze. Dok s vama razgovaram, pitam se zašto sam ja uopće ostao”, razočaran je Dragan Grgić, čovjek koji pripada mladoj generaciji ljudi, entuzijasta i aktivista.
Treba svakako podsjetiti da se ova dva mjesta nalaze udaljena tek nekoliko kilometara od Grada Tuzle, jednog od najvećih gradova u BiH i Grada Živinice kojeg posljednjih mjeseci nazivaju Gradom milijardera. Također, samo nekoliko stotina metara ove ljude dijeli od Međunarodnog aerodroma Tuzla.
Slika stvarnog života običnih ljudi je očito puno drugačija, jer ovi ljudi su spremni na daleko jaču borbu za svoja ljudska prava pa ni prosvjedi nisu isključeni. Također, bliže se i lokalni izbori pa sada po tko zna koji put očekuju nova obećanja. Međutim, povjerenje u lokalne vlasti su izgubili.
“Mnogo se garnitura vlasti u Živinicama promijenilo, i većina njih je izbore i dobila obećanjima vezanim za vodoopskrbu, koje je iz godine u godinu sve lošije. Pričamo o “Gradu” sa 100 milionera i kao zajednici koja je jedna od najpoželjnijih za investitore, a stanovnici osnovnih uvjeta za život nemaju. Mislim da je sve rečeno”, rekao je na kraju razgovora za Hrvatski glasnik Dragan Grgić.
Život ovih običnih ljudi u Živinicama samo je zapravo stvarna preslika stanja i života u cijeloj BiH.
Maja Nikolić
