Piše: Matea Tunjić
Za razliku od slobodnih stihova i instagram poezije, elegija (lat. elegia, grč. ἐλεγεία) označava svaku pjesmu koja je napisana elegijskim distihom, kombinacijom heksametara i pentametara, prožetu tužnim, bolnim temama. I premda u antičkoj podjeli, pored carmina, pored lirike, ima svoje posebno mjesto, ona i dalje ruku pod ruku šeta s njom u onome što je Aristotel nazivao poetikom (grč. ποιητιϰὴ τέχνη), budeći u čovjeku one gigantske osjećaje, skrivene u dubinama. Tako elegija svoje korijene, sudeći već po njenoj definiciji i nazivu, pronalazi u antici, u kojoj, nakon umjetničkih genija, Grka, utočište pruža nesretno zaljubljenim Rimljanima, Tibulu i Properciju i prognanom Ovidiju. Zbog tih je predstavnika elegija i dobila odliku tužaljke za nečim nedostižnim, bilo da je riječ o nesuđenoj ljubavi, obećanoj drugome ili o nemogućnosti povratku doma. A taj će ton, uz neprestanu potragu autora za utjehom, obilježiti elegiju kao žanr sve do danas.
Isto tako, elegija je samo jedan od dokaza moćnog utjecaja antike i njenih bogatstava kroz povijest na europsku civilizaciju jer unatoč tomu što je cvjetala prije nekoliko tisućljeća i što za njene jezike volimo reći da su mrtvi, i dalje samozatajno živi u porama naših društava, književnosti i jezika, u krvotoku europskog čovječanstva podsjećajući na ono ljudsko, humano, na čovjeka samog. Katkad nakratko izađe iz sjene pa kao za vrijeme renesanse i humanizma napravi mali kreativni nered i stvori neka od najvećih umjetničkih djela – klasike, zahtijevajući od čovjeka mnoštvo napora da bi shvatio o čemu mu neko djelo govori, skrivajući u stihovima i rečenicama, ako govorimo o književnosti, mnoštvo aluzija koje su današnjem “obrazovanom” čovjeku nerazumljive, tjerajući ga ili da od njih potpuno odustane ili da, prepustivši im se na vodstvo, putuje mnoštvima spoznaje, uzdižući svoj duh do najvećih mogućih vrhova i to spuštajući se u njegove najveće dubine.
Upravo to su odlike Devinskih elegija austrijskog autora, koje s jedne strane vjerno predstavljaju vlastito vrijeme, a s druge čuvaju, u odnosu na antiku, modificiran elegijski ton, odustajući od klasične rimske metrike. Naime, Rilke je u svojim elegijama spojio odlike žanra s utjecajem klasičnog njemačkog idealizma, vrhunca njemačke filozofije za koji je ujedno karakteristična filozofska poezija o kojoj će biti nešto više rečeno u sljedećim Mrvicama, dobijajući kao rezultat čežnju za potpunom spoznajom o sebi i svijetu, tugu nastalu promišljanjem sudbine svijeta i, samim time, čovjekovu položaju u njemu. Stoga su njegove Devinske elegije zahtjevne, na momente apstraktne, s utezima koji čovjeka vuku na dno duše pokazujući mu osjećaje izazvane promatranjem svijeta, ali ga istovremeno time i izdižu iznad njega samoga u ono “otvoreno”, nedokučivo, u sveukupnost svega živoga i neživoga, u ϰόσμος.
Rainer Maria Rilke, Osma elegija
“Svim očima stvorenje vidi
Otvoreno. Samo nama oči kao da su
preokrenute i postavljene oko stvorenja
ko zamke, uokolo njegova slobodna izlaza.
Ono što vani jest, to znamo jedino
iz lica životinje; jer i malo dijete već
obrćemo i silimo da unatrag gleda
uobličenje, a ne Otvoreno, što je tako
duboko u životinjskom pogledu. Slobodno od smrti.
Nju vidimo tek mi; slobodna životinja
ima svoju propast svagda iza sebe
a pred sobom Boga, pa kada ide,
ide u vječnost ko što idu zdenci
Mi nemamo nikad, ni jednog jedinog dana,
pred sobom čisti prostor u koji se cvijeće
beskrajno rascvjetava. Svagda to je svijet,
a nikad Nigdje bez nijekanja: ono čisto,
nenadgledano, što se udiše i
beskrajno zna i ne žudi. Kao dijete
netko se zbog tog izgubi u bezglasnog
dok ga ne prodrmaju. Il tkogod umre i tada jest to.
Jer blizu smrti mi smrt više ne vidimo
te zurimo vani, možda velikim pogledom životinje.
Ljubavnici su, kad uzajamno ne bi
priječili pogled, blizu tome i čude se…
ko zabunom, jednome se iza drugog
na čas otvori… Ali ni jedan ne može
premašiti drugog, i svijet se opet zatvara.
Uvijek okrenuti stvaranju, mi vidimo
Na njemu tek odraz slobodnog prostora
što ga sobom zamračujemo. Ili nijema kakva
životinja kroz nas mirno pogleda.
To je sudba: biti nasuprot
i ništa drugo, uvijek nasuprot
(…)
A mi gledaoci, svagda, posvuda,
okrenuti svemu, a nikada vani!
To nas prepunja. Mi ga sređujemo. Ono se raspadne.
Sređujemo ga opet pa se raspadnemo i mi sami.
Tko nas je tako obrnuo te,
što god učinili, u stavu smo
onog koji odlazi? Kao što se na
posljednjem brežuljku, koji mu cijelu njegovu dolinu
još jednom kazuje, on okreće, ustavlja, zadržava,
tako mi živimo i svagda se rastajemo.”
