Piše: Matea Tunjić
“Ma što radio, nemoj raditi protiv svoje volje, bez ljubavi prema ljudima, bez prethodnog razmišljanja ili ako te što vuče na drugu stranu. Neka ti misli ne budu skrivene uglađenim riječima. Ne govori mnogo i ne započinji mnogo. (…) I neka ti srce bude ispunjeno radošću. Tebi nije potrebna pomoć koja dolazi spolja, ni mir koji bi ti mogli pružiti drugi. Moraš se sam uspraviti, i ne smiju te pridržavati drugi.” Citat je ovo Marka Aurelija, u povijesti poznatog po tituli rimskog cara i filozofa, a u književnosti još i po tome što je kao Rimljanin svoje najpoznatije djelo o kojemu čitamo danas, pisao na grčkom jeziku.
Meditacije ili Samome sebi uz Senekina pisma i djela i Ciceronove spise najznačajnije je rimsko filozofsko djelo iz praktičke grane filozofije, koja obuhvaća teme o etici, politici i ekonomiji. Marko je Aurelije, uz Seneku, bio predstavnik takozvanog mlađeg stoicizma, antičke filozofske škole od koje danas baštinimo pridjev stoički pa ga u razgovoru koristimo u rečenici: “Kako si to stoički podnio/podnijela!” Pri tome mislimo na hrabro podnošenje situacije, bez pokazivanja previše emocija. Međutim, važno je napomenuti da ta stoička ataraxia koju mi možda danas poistovjećujemo s nekom ravnodušnošću, zapravo, laički rečeno, znači jednu neuzdrmanost čovjekova duha zbog onih životnih stvari koje nisu u njegovoj moći. Ona nikako ne označava “boli me briga” stanje, nego čovjeku šalje poruke da se pobrine za sve ono za što može, a da ono na što ne može utjecati prepusti životu i ne živcira se oko toga. O stoicizmu, koji naziv nosi zahvaljujući trijemu (grč. stoa) u kojemu je Zenon, osnivač škole, raspravljao s ostalim učenicima o filozofskim temama, kao i o antičkoj filozofiji puno se toga može naći, istražiti i pročitati, kao i o Marku Aureliju.
Isto tako, kad bih vam voljela istaknuti neke citate koji bi nama danas dobro došli za promišljanje i djelovanje u vlastitom životu, mogla bih vam prepisati cijelu knjigu, upravo zato ću vam i preporučiti njezino čitanje, baš u ovom vremenu kad su temperature vani niske, a brojevi mjeseci u godini visoki, ali i zato što se baš u jedanaestom mjesecu, točnije trećeg četvrtka u studenom, obilježava dan Filozofije, te “zloglasne” ljubavi prema mudrosti, prema kojoj ljudi gaje različite osjećaje, od shvaćanja da je to gubljenje vremena i lijenost za rad, do negativnih komentara kad filozofija kritički nastupi prema nečemu i to sve preko neshvaćenosti i zbunjenosti, ali i tjeranja na promišljanje. Ali, kao da zaboravljamo ono antičko shvaćanje filozofije kao načina života, koje se najviše ističe u praktičkoj filozofiji – etici, politici, ekonomiji, njezine savjete i promišljanja o našim postupcima u tim životnim sferama, o pronalaženju vlastitih stavova i shvaćanja životnih situacija i naših reakcija na njih. Danas, možda češće odgovore na ta pitanja tražimo u self-help knjigama, s kojima nam se, barem se meni tako čini, nerijetko dogodi to ih odložimo razočarani jer nismo dobili odgovor ili uputu kako riješiti neku situaciju ili se u njih razočaramo. Međutim, nekad su nam takve upute i savjete kako živjeti i pokušati pronaći sreću davali naši stariji u obitelji, roditelji, bake i djedovi koji su, proživljujući i preživljavajući život, stekli životnu mudrost temeljenu na iskustvima. I premda ih možda tad ne poslušamo, kasnije saznamo da su ipak bili u pravu. No, antički su filozofi, za razliku od većine naših “starih”, svoja opširnija promišljanja o životu, svijetu i čovjeku ostavili zapisanima, a njihova su djela svevremenska, za razliku od dužine ljudskog života koji je samo “ točka u vremenu, njegovo postojanje je u neprestanom toku, čula su mutna, sklop čitavog tijela podliježe raspadanju i tuleži, duša je čigra, sudbina je zagonetka, naš glas sumnjiv. Jednom riječju, sve što sačinjava tijelo, rijeka je, a što je u vezi s dušom, san i dim. Život je borba i putovanje stranca: posmrtna slava je zaborav. Pa što nas onda, može voditi? Samo i jedino filozofija!”
