Piše: Željko Ivanković
Da se ono što se dogodilo u Donjoj Jablanici dogodilo u Japanu, barem bi jedan dužnosnik izvršio harakiri, a jedan podnio ostavku, i ono najvažnije – već dosad bi se, ako ne bi bio izgrađen željeznički most kod Komadinina vrela, barem vidjele skele, šalunga i stotinu radnika, što se kao mravi u pokretu vrte po gradilištu. Ali kako se sve to događa u BiH, onda jedva da se što više može očekivati i od običnog i uobičajenog, tradicionalnog – Ništa.
E, pa kad državi i privredi nije važno ono materijalno, kako će biti važno duhovno, duhovna kultura?! Što im uopće znači kultura u užem smislu kad su tako sramno desakralizirali i boga i religiju s čijom su pomoći došli na vlast i tu već desetljećima plutaju kao prazne tikve na vodi.
Zato nam se, i samo zato, zbog njihove ignorancije, i događa da je zatvorena NUB BiH.
Ne znam zemlju gdje je moguće da središnji državni muzej (Zemaljski) bude zatvoren tri godine, a centralna bibliotečka institucija (NUB) ne radi ni ono što je međunarodno obvezatna (COBISS), tj. da je danima zatvorena. Koga briga što će nas istjerati iz COBISS-a, kao što su i s Eurovizije ili Televiziju iz EBU-a, tj. Europske radiodifuzijske unije, ili će nas, ako smo već bolje sreće ili se sažale na nas, samo suspendirati, zabraniti nam pristup EBU-u, COBISS-u i sličnim europskim i svjetskim instancama…
A slično će se događati i s drugim tzv. institucijama kulture od državnog značaja (Kinoteka, Galerija BiH, Narodno pozorište, Povijesni muzej…), samo je pitanje kad, i sve to u zemlji s najvećim brojem univerziteta, akademika, ali i nepismenih po glavi stanovnika – u BiH.
U BiH okupatori i nenarodne vlasti grade ono što domaća “visokopatriotska” vlast nije u stanju ni trideset godina nakon rata održati ni u hladnom pogonu. A kakvi smo, u BiH se, izgleda, ne bi ni znalo za Narodnu i univerzitetsku biblioteku, Orijentalni institut, Arhiv BiH, Galeriju ili Pozorište da nisu spaljivani i rušeni (nešto od neprijateljske, a nešto od naše ruke), kao uostalom ni za stećke i Bobovac da ih nije otkrila Austrija, a da se o ozbiljnoj Kinoteci ili Muzeju suvremene umjetnosti i ne govori.
Cvilimo zbog spaljivanja biblioteke, ubili bismo da dokažemo da su stećci naši; plačemo kad Banja Luka kralja Tvrtka proglasi svojim, a do Bobovca u XXI. stoljeću nismo u stanju asfaltirati ni koji kilometar puta…
Kad ćemo se suočiti s tim da institucije koje su više država od same države, od svih neučinkovitih skupština i vlada, koje svako malo kupuju nove limuzine (koje se nikad nisu provozale do Bobovca!), sami iznutra spaljujemo vatrom nemara, neznanja, nekompetencija, primitivizma i gluposti koje se valjaju našim prljavim gradovima? Ili da stećke i arheološka nalazišta meljemo i ugrađujemo u makadam i ceste pune rupa dok sav svijet gradi moderne autoputove i još modernije željeznice poštujući vlastitu povijest?
Drugi to, neprijatelji (jer neprijatelj je uvijek drugi), ne moraju raditi, mi možemo i smijemo sami, jer smo mi, zna se, probosanski… A kad si već to, neupitno ti i neupitno to, a u BiH si, onda ti direktor najvećeg kliničkog centra može biti netko s lažiranim diplomama, a od vađenja zuba još se jedino u BiH umire, dio autoputa koji je izgrađen prije dvije godine mora se obnavljati, jer je netko masovno krao asfalt, kamenolom ti može biti iznad najvažnije državne željezničke komunikacije, ministri ti mogu biti svršeni srednjoškolci i još si sretan ako i neki od njih nisu kupili diplome…
A kad dođe mjesec kolovoz, prostrijet ćeš bosanski ćilim, njime će se prošetati neki skupo plaćeni gosti, tvoja izmišljena društvena krema i nakon toga potonut ćeš opet u duboki palanački/mahalski mrak u koji se jedino turistički dolazi susresti se s Orijentom i pojesti ćevape. U mjesecu studenome, kao sada, Sarajevo, Tuzla, Zenica… opet će biti svjetski relevantni, vrtjet će se na svjetskim top-listama najzagađenijih gradova i zamalo izgubiti prvo mjesto od rijetko prestižnog Pekinga.
Pobogu, što će nama bazična kultura, što će nam uopće i materijalna i duhovna kultura? Dosta nam je malo one manifestacijske da svijet vidi kako smo sedam dana kolovaza napirlitana Europa, kao što smo to “oduvijek bili”, a onda ćemo, nakon toga, opet biti ono što jesmo. Što oduvijek jesmo. Europska zadnja rupa na svirali, da ne kažem nešto vulgarnije.
Nitko se neće pitati tko je bio na čelu Zavoda za izgradnju grada, zašto i po kojim kriterijima, tko je odbacio sve davno i stručno donesene planove o izgradnji i razvoju grada, te dopustio da se po Sarajevu odavno već neplanski (dakle, koruptivno) gradi ili što bi rekao ugledni arhitekt Vuk Zec: “Po Sarajevu se ne gradi nego se przni.”
Da, jasno je, Sarajevu i BiH kojim vladaju probosanci, ako se uopće smije upotrijebiti pojam Bosanac, ne treba Muzej suvremene umjetnosti, ni parkovi, ni trgovi, ali trebaju mu neboderi, ako ikako može da se preteknu oni u susjednim državama… I po mogućnosti za se zatvore svi kanali provjetravanja grada. Trebaju mu (za zaliječe komplekse?) neboderi čak i po Trebeviću i Bjelašnici, Vlašiću, zagađeno Vrelo Bosne… A, koliko vidim, to s neboderima se najavljuje i u Tuzli i u Zenici. Možda netko dosegne Dubai, ili barem Kulu babilonsku uz Miljacku, Bosnu ili Jalu.
A NUB BiH – kome to još treba? Evo, recite mi kada ste i koga ste od tisuća političkih aktera, od općina, preko kantona do entiteta i države zadnji put vidjeli u biblioteci, u knjižari, na sajmu knjiga, s knjigom u ruci… Zar mislite da knjige znače nešto onima koji su masovno kupovali svjedodžbe i diplome? Pa Čović, jedan od tih brojnih akademika, ne voli čak ni knjigu koja ima hrvatsko ime na naslovnici – Hrvatska enciklopedija BiH – koja mu je pred nosom u njegovom Stolnom gradu, a kamoli nešto sjevernije od Mostara. Nije drukčije ni s druga dva politička čelnika koji zadnjih trideset godina politički “przne”, i ne samo po svojim feudima nego po cijeloj BiH!
Stoga, zapalimo, ponovo, Narodnu i univerzitetsku biblioteku BiH! Možda ovaj put, umjesto jeftine i hinjene, probudimo u njima istinsku viktimološku svijet. Onu koju toliko vole uoči izbora. Ili, ako to ne uspijemo kod onih što jesu ili misle da jesu političari, onda možda uspijemo kod naših redkarpetiziranih tzv. elita, pa se prije kolovoza naredne godine sjete da ima i nešto što se zove i što jest bazična, fundamentalna kultura, te da nije sve na svijetu samo pink-shaw, grand-parada i super-talenti!
