Piše: Matea Tunjić
Humor je nezaobilazan sastojak u čovjekovu životu. Premda su Mojre, kako su vjerovali stari Grci, započinjale, plele i rezale nit životnog klupka, vjerujem da bi Kloto, Laheza i Atropa danas u vjerovanjima bolje prošle s metaforom kuhanja. Znate već, neki je čovjek sastavljen od dvije mjerice želja i žudnji, mjerice tuge, pet mjerica pameti, malo snalažljivosti, a kad se sve to smiješa, doda se malo humora. Kao da je humor onaj najpoznatiji začin, dodatak jelima da ne budu bljutava, a u moderno je vrijeme često poput vegete, zaista svemu pristaje i u sve se miješa. Ipak, ne zahtijevaju sva jela jednaku količinu soli, pa ne treba ni život humorom presoliti jer ljudi ne vole ni preslana ni neslana jela, a ni šale.
Humor je, dakle, neizostavni dio umjetnosti, a samim time i književnosti. Komedije su tu da razvesele čovjeka i izmame mu osmijeh na lice, bilo da ih on poslije posla gleda u kinu ili na originalnom mjestu – kazališnoj sceni. No, svoje mjesto humor nerijetko u nekom obliku pronalazi i između debelih i tankih korica, kao i u dnevnim novinama, čije je humoristične vijesti još lakše nekome pokazati opcijom “proslijedi” nakon čega često uslijedi bezizražajno “hahaha”. Unatoč svemu, humor u umjetnosti uvijek je mnogo dublji od “običnog” humora, ako uopće i postoji nešto što bismo nazvali “običnim” humorom, imajući na umu da je ono što neki nazivaju humorom prečesto s onu stranu neslanih šala, predrasuda i uvreda. Humor je, dakle, oduvijek bio “zgodan alat” kojim se najbolje ukazuje na ono što u čovjekovoj okolini ne štima baš onako kako bi on mislio da bi trebalo. Možda baš zato i kažu da najljepši osmijeh imaju oni tužni ljudi.
Bilo kako bilo, humor kao kritičar društva u književnosti najčešće se pronalazi u satirama ili groteskama. Tako su već rimski satiričari, Juvenal, Horacije i Perzije, ismijavali svojim satirama (ne)moralne vrijednosti svoje okoline, a s njima se i groteskama čovjek i danas susreće. Humorskama pak, koje, između ostalog, pod jednim nazivom grle brojne priče, pripovijetke i novele poznatog ruskog književnika Čehova, za razliku od satira i groteski prvobitna nakana nije ismijavanjem kritizirati društvo, nego ih resi optimističan i komičan stil. Takve su i Čehovljeve Humoreske u kojima se U tamnoj noći mogu pronaći I ovo i ono, Radost U brijačnici ili Dva romana i Dva skandala. Od naziva se njegovih priča već može složiti kratka humoreska ili neka Gadna priča jer Iako su se sreli Mudri vratar i Žena bez predrasuda bila je to Propala šansa, Idila – jao i joj!, ali bolje i tako nego da su proveli Život u upitnicima i uskličnicima.
A o kakvim sve likovima piše naš ruski književnik, mnogima poznatiji po svojim dramama, otkriva, ni manje ni više, jedna humoreska, odgovarajući na pitanje Što se najčešće susreće u romanima, pripovijetkama i tomu slično. Tako njegove Humoreske, ali i književnost uopće, krase: “Grof, grofica sa tragovima nekadašnje ljepote, susjed barun, književnik-liberal, osiromašeni plemić, inostranac-muzičar, glupasti lakaji, dadilje, guvernante, nijemac-upravitelj, esquire i nasljednik iz Amerike. Lica su ružna, ali simpatična i privlačna. Junak koji spašava junakinju od pobješnjela konja, snžan duhom i jak toliko, da u svakom danom slučaju može pokazati snagu svojih šaka.
Visina golema, daljina nedokučiva, neuhvatljiva… neshvatljiva, jednom riječju: priroda!
Plavokosi prijatelji i riđasti neprijatelji.
Bogati stric, liberal ili konzervativac, već prema okolnostima. Za junaka nisu toliko važni njegovi savjeti koliko njegova smrt.
Tetka u Tambocu.
Liječnik zabrinuta lica, koji podržava nadu iako postoji kriza, često nosi štap sa okruglom drškom i ćelav je. A gdje je liječnik, tamo ima reumatizma od poštena posla, migrene, upale mozga. Odlazak ranjenom u dvoboju i neizbježni savjet da se putuje na more.
Stoka – koji je služio još stare gospodare, spreman za gospodara poći bilo duka, makar i u vatru i u vodu. Pun duhovitosti.
Pas, koji samo što ne zna govoriti, papiga i slavuj.
Ljetnikovac u blizini Moskve i založeno imanje na jugu.
Električno svjetlo, koje u većini slučajeva ne dolazi ni iz grada ni sa sela.
Tašna od ruske kože, kineski porculan, englesko sedlo, revolver, koji ne može slagati, orden obješen u zapučku, ananasi, šampanjac, bonboni i oštrike.
Neprimjetno prisluškivanje kao uzrok velikih otkrića.
Bezbroj uzvika i pokušaj da se upotrijebi zgodna tehnička riječca.
Sitne aluzije na dosta krupne okolnosti.
Vrlo često pomanjkanje završetka.
Sedam glavnih grijeha na početku i svadba na kraju.
Svršetak.”
