Piše: dr.sc. Božo Skoko
U lipnju ćemo proslaviti obljetnicu Gospinih ukazanja u Međugorju. To svetište Kraljice mira više od 40 godina provlači milijune vjernika iz cijeloga svijeta. Mnogi od njih doma se vraćaju bolji, ispunjeniji, zdraviji, radosniji. Iako još nema službenog pravorijeka Crkve o tim ukazanjima, činjenica je da predstavljaju blagoslov suvremenom svijetu, jer šire poruke ljubavi, mira, praštanja i dobrote… Zato papa Franjo posebno skrbi o Međugorju i prihvaća njegove plodove. No, često čujemo pitanja poput onih – zašto se Gospa ukazala baš u Međugorju, zašto je izabrala taj komadić hercegovačkog krša, do tada ni po čemu poznat dalje od Mostara?
Gospa ima svoje razloge i bilo bi uzaludno pokušati proniknuti u njih. Međutim, činjenica je da vrlo često podcjenjujemo ove naše prostore i ovu državu, kao beznačajne i svijetu nebitne. Uostalom, jedino po čemu je svijet čuo za Bosnu i Hercegovinu posljednjih četvrt stoljeća jesu sukobi i krvavi rat. Zato možemo samo pretpostavljati kako je možda jedan od razloga Gospinih ukazanja, koja su započela točno deset godina prije izbijanja ratnih događanja na području bivše Jugoslavije, bio upozorenje da jedino obraćanjem, pokorom i molitvom za mir možemo izbjeći nadolazeće strahote. Zato se i predstavila kao Kraljica mira. Milijuni su povjerovali i počeli se obraćati. No, očito mi koji smo bili najbliži tom izvoru milosti nismo ispunili očekivanja Neba, a vidimo i sami da završetkom rata na našim prostorima nije zaživio „pravedni mir“, koji je zagovarao sveti papa Ivan Pavao II. već se svako malo zvecka oružjem. I to ne samo na ovim prostorima, već u cijelom svijetu. Zato bi poruke Kraljice mira valjalo uistinu ozbiljno shvatiti, iznova iščitavati i početi se po njima ravnati.
Nedavno sam ponovno iščitavao poznati tekst o sukobu civilizacija slavnog američkog teoretičara Samuela Huntigtona, koji je objavio još 1993. u prestižnom vanjskopolitičkom časopisu Foreign Affairs. Zbog tog je teksta godinama bio prozivan u znanstvenoj zajednici, optuživan da na krivim pretpostavkama izvlači nelogične zaključke i sl. Međutim, s vremenskim odmakom vidimo da se Huntigton pokazao zlogukim prorokom. Onome o čemu je pisao, nažalost svjedočimo posljednjih godina. Na sceni je stvarni sukob civilizacija. Već godinama strahujemo ponajprije od radikalnih islamista, koji se bore protiv „kršćanskog“ Zapada. Nažalost to više nisu sporadični slučajevi već organizirani pokreti i državne politike. Čak i one islamske države koje smo smatrali modernima, uljudnima i demokratskima poput Turske ne mogu odoljeti sirenskom zovu pa tonu u autoritarne režime i vraćaju se radikalnim načelima islama, svrstavajući su uz arapsku braću i istodobno prijeteći Europi.
Huntigton cijeli svijet promatra kroz sedam ili osam glavnih civilizacija. To su: Zapadna, Konfucijanska, Japanska, Islamska, Hinduistička, Slavensko-pravoslavna, Latinoskoamerička i uvjetno govoreći Afrička civilizacija. U svome članku posebnu pozornost pridaje baš našim prostorima, kad je u pitanju sukob civilizacija, jer su baš u Bosni i Hercegovini susreću čak tri civilizacije – Zapadna, Islamska i Slavensko-pravoslavna. A te dodirne točke, odnosno „iskrivljene linije između civilizacija“ smatra posebnim žarišnim točkama, koje će u budućnosti biti sve nestabilnije. Uz to našim prostorima prolazi i povijesna granica dviju Europa. „Najvažnija linija razdjelnica Europe“ ona iz 1500. godine prolazi današnjim granicama između Finske i Rusije, između baltičkih država i Rusije, razdvajajući pretežito katoličku zapadnu Ukrajinu od pretežno pravoslavne istočne Ukrajine – piše Huntigton – nastavljajući južnije sve do bivše Jugoslavije, gdje ta granica prolazi povijesnom razdjelnicom između Habsuburškog i Otomanskog carstva. Tako s jedne strane ostaju Slovenija i Hrvatska te dijelovi Bosne i Hercegovine, a s druge ostatak Balkana. Autor kaže kako su ljudi sjeverno i zapadno od te linije katolici ili protestanti, kako su dijelili zajedničku sudbinu europske povijesti – feudalizam, Renesansu, Reformaciju, Prosvjetiteljstvo, Industrijsku revoluciju… Ljudi na istoku i jugu ove linije su muslimani ili pravoslavci; povijesno su pripadali Otomanskom ili drugim carstvima i bili su samo dotaknuti tekovinama koje su oblikovale ostatak Europe te su i dalje manje ekonomski napredni… Sukobi između zemalja s jedne i druge strane te virtualne granice se odvijaju stoljećima. A sukobi bi mogli učestati – predviđa Huntigton – zbog nekoliko razloga. Prije svega civilizacije su odijeljene jedna od druge na temelju povijesti, jezika, kulture, tradicije i religije. Pripadnici različitih civilizacija, podsjeća autor, imaju različite poglede na odnose između Boga i čovjeka, individualnog i grupe, građana i države, roditelja i djece, muža i žene, slobode i autoriteta… Ove razlike posljedice su stoljeća i stoljeća i ne mogu se promijeniti preko noći, niti ignorirati. A upravo je to pokušavao Zapad namećući svoje vrijednosti drugima i očekujući da će ih oni dočekati kao prosvjetitelje. Greškom Zapada smatra uvjerenje kako je zapadna civilizacija „univerzalna civilizacija“ i kako „odgovara svim ljudima“. Takvo polazište u međunarodnim odnosima iziritiralo je mnoge. Tako zapadne ideje individualizma, liberalizma, ljudskih prava, jednakosti, demokracije, slobode tržišta, odvajanja crkve od države, najčešće imaju slab odjek u drugim civilizacijama i kulturama, zaključuje Huntigton. Dapače, napori Zapada u propagiranju i nametanju svojih vrijednosti izazivaju reakciju protiv „imperijalizma ljudskih prava“ i potiču reafirmaciju vlastitih tradicionalnih vrijednosti, što se najbolje vidi u potpori religijskim fundamentalistima od strane mladih generacija tamošnjih kultura. A dok je Europa drugima „solila pamet“, svjesno ili nesvjesno se udaljila od vlastitih kršćanskih vrijednosti na kojima je stasala… Tako ćemo u budućnosti imati sukob Zapada, koji ima problema sa samim sobom, i svih ostalih.
S druge strane, Huntigton potencijalni uzrok sukoba vidi u sve jačim kontaktima i dodirima između civilizacija, pomanjkanju prostora, sve većim ekonomskim razlikama… Ali i slabljenju sekularizacije svijeta, „obnovama“ religija na načelima koja ne uključuju druge, već isključuju… Civilizacije se tako na lokalnoj razini bore za teritorij i vlast, a na globalnoj za dominaciju u vojnoj i ekonomskoj moći i kontrolu međunarodnih institucija. Zato se srodne zemlje okupljaju u zajednice sebi sličnih i oprečno se postavljajući prema drugima po načelu „mi“ i „oni“.
Huntigton ne zagovara, niti hvali sukob civilizacija, već ga smatra realnošću i posljedicom svega čemu smo svjedočili proteklih godina. A u ovih dvadeset pet godina otkako je tekst napisan nismo napravili nikakvih pomaka, već se odnosi nažalost samo zaoštravaju. Iščitavajući tog autora i druge geopolitičare, politologe i sociologe, koji nastoje svijetu otvoriti oči da shvati kakve su posljedice politika pojedinih zemalja i međunarodnih saveza, ne možemo se oteti dojmu kako je sada jasnije zašto se Gospa ukazala baš u malom Međugorju, na razmeđu i granici kultura i civilizacija. Ona nas tu na našoj povijesnoj vjetrometini uči da je mir moguć, unatoč svim našim razlikama, da je zajedništvo nužno, unatoč svim parcijalnim interesima i da su svi ljudi braća i djeca Božja, bez obzira na njihovu vjeru, naciju, kulturu, boju kože… Ona nas uči da je moguće zaustaviti crni oblak koji se nadvija i zlokobno prijeti svjetskom miru, jedino obraćenjem, pokorom i molitvom. Uistinu je vrijeme da shvatimo cijenu mira i Gospinu upornost s nama. Neka ovi naši krajevi – zahvaljujući Kraljici mira – postanu susretište civilizacija, koliko god nam se to činilo napornim dok se mučimo s podmetanjima, nerazumijevanjima i kratkovidnosti u ostvarenju istinskog suživota u Bosni i Hercegovini. Ali Bogu je sve moguće!
