Piše: Matea Tunjić
“Što radiš?” dočekala me poruka na malom ekranu dok sam pravila kavu i spremala se na jedno od ljetnih čitanja. Pomislili biste da se knjige za djecu mogu tek tako, samo zato što smo odrasli, pročitati u dva-tri sata. I ne biste puno pogriješili. Osim što bi nam možda promakle one glavne misli ili osim što bi se dječje knjige morale spustiti na razinu odraslih. “Evo, idem čitati Malog princa. Opet, za Mrvice.”, natipkala sam gledajući kako se satić pored poruke pretvara u jednu sivu kvačicu, pa dvije, da bi na kraju vrlo brzo i poplavile, a ispod jednog veoma dragog imena bi tipka… zamijenilo ono na vezi. “Oh, pa to je lijepo.”, uslijedilo je: “Čitao sam je kao mali, ali tek kad sam je pročitao kao malo stariji primijetio sam da je, nekako, ne znam, tužna.” Nasmiješila sam se jer sam točno znala zašto misli da je nekako tužna i odgovorila: “To je zato što si ostao dijete u duši pa te neke stvari dirnu. Ali gle, na stranu to bile tužne ili ne, fascinantno je kako mi odrasli često podcjenjujemo i bježimo od knjiga za djecu kao da nikad nismo ni bili djeca i kao da nikad nismo ni postavljali tisuću pitanja zašto je nešto ovakvo ili tako i kako, to da nije važno što jedna ovčica, ako nije svezana, ‘može uništiti u jednom trenu, samo tako, jednog jutra, čak i ne shvaćajući što čini,’ jedan dragi cvijet…” Vrlo je brzo uslijedio i oblačić sa suprotne strane chata: “Ah, odrasli su zbilja tako čudni…” “I zato djeca s njima trebaju biti strpljiva.”
Malog sam princa, dakle, kao i Petricu Pričalicu, pročitala više puta. Jednom onda kad je nakon čitanja jedna od tema obvezno bio citat: “Čovjek samo srcem dobro vidi. Ono bitno, očima je nevidljivo.”, koji je nama djeci bio samorazumljiv jer nam je uglavnom i dalje izražen pogled srca i još uvijek nas nije, kako odrasli vole reći, život iskvario. A ostale kad se srce u svijetu odraslih trebalo podsjetiti na tu poruku i one ostale o posebnoj ruži, o pripitomljavanju i stjecanju prijatelja, o korovima, ovcama i različitim ljudima na različitim planetima, o brojkama i čarima pustinje koje se kriju u tome da je negdje u njoj bunar. Čitajući ga opet za Mrvice, još mi je jednom postalo kristalno jasno da knjige za djecu, barem one na kojima je odrastala moja generacija, imaju više toga reći nego današnje knjige za odrasle, uz naravno čast izuzecima. A sigurno je to zbog toga što se vrijednosti i vrline izravno i neizravno, a samim time i kroz književnost, stječu od malih nogu. Ta cilj odgoja, rekla bi mama, nije stvoriti ljude, nego dobre ljude. Na ovo dobro bi, osim što bi ga posebno naglasila, podigla i kažiprst kao znak da se govori o nečemu važnom. A dobre ljude stvaraju dobri ljudi i među njima oni koji pišu dobre knjige.
No, uz dobre knjige, dobar odgoj proteže se i na mnoge druge medije pa se danas mogu naći brojne rasprave o društvenim mrežama, mobitelima i lošim utjecajima. A u tom se svijetu i dalje pronađe ona dobra strana. Takav je način života doveo do činjenice da su brojne knjige pretočene na platna pa će se prije pogledati film od dva sata nego što će se pročitati knjiga. Takvu su sudbinu doživjeli i brojni klasici, a među njima je i Mali princ koji je na platno došao 2015. godine kao crtani film. Međutim, složit ćete se, da ni filmska industrija više nije tako veličanstvena kao što je bila nekad i da jako dugo u kinu niste pogledali neki, baš ono, dobar film koji vas je ostavio bez teksta. Ipak, Mali je princ i u crtanom filmu uspio sačuvati glavne ideje i gotovo sve dijelove knjige, što možda i nije tako uobičajeno za film, a odlično se, dodajući još djelić mašte, uklopio i u suvremenu priču i probleme – utrkom za uspješnost i ono materijalno, koje su odrasli, uz neki stalni presing i stres, prebacili na djecu. Valjda zato što “odrasle osobe vole brojeve. Kad im pričate o nekom novom prijatelju, nikad vas neće zapitati o onom što je bitno. Nikad vam neće reći: “Kakva je boja njegova glasa? Koje su mu najomiljenije igre? Da li skuplja leptire?” Nego vas pitaju: “Koliko mu je godina? Koliko ima braće? Koliko je težak? Koliko zarađuje njegov otac?” Tek tada smatraju da ga poznaju. Ako kažete odraslim osobama: “Vidio sam jednu lijepu kuću od crvenih cigli sa geranijama na prozorima i golubovima na krovu”, oni nisu u stanju zamisliti tu kuću. Treba im reći: “Vidio sam kuću od sto tisuća franaka”. Tada će uzviknuti: “Kako je lijepa!””
Stoga, bili odrasli ili djeca, čitajte dječje knjige. Posebice ako imate tu čast da ih čitate baš djeci, koja će vas zaustaviti i postaviti tisuću i jedno pitanje zašto je pisac napisao baš to, a ne nešto drugo što toj čarobnoj dječjoj mašti ima smisla. Učite ih da su posebni, ali i da su svi ljudi jednako posebni i važni. I učite od njih, posebno onda kad jedni drugima lako opraštaju jer se onda mogu zajedno igrati, kad jedni s drugima dijele ono što imaju, kad ne mare za brojke, kad gledaju u zvijezde i traže jednu svoju, kad se čude prirodi, svijetu, svemiru, leptiru, cvijeću i travi, svemu onom odraslima samorazumljivom… Učite od njih kad se čude, najviše od svega onda kad se čude.
