Priča o Miloradu Dodiku – od vrijeđanja američkog ambasadora u BiH do potpunog gubljenja kontrole nad sobom – do te je mjere već pojela samu sebe da je sasvim logično i što se, evo, privodi kraju. A da je išta na ovim “političkim” prostorima normalno, onako kako se evo decenijama vjeruje da će biti, ta bi priča već bila završena. Istina, ona jeste poodavno prerasla u svojevrsnu šprdnju, ma koliko bila tužna za narod a predugo baš ugodna za Dodika, njegove najbliže, pa i za podosta jarana sa vrhova drugih “konstitutivnih naroda” i njihovih “legitimnih insititucija” ali, nikako da se završi. Sve ove godine život joj je produžavao i taj naš Dayton i tamo rođeni koncept države, uzdizan a ismijavan svakodnevnicom.
Veliki iz svijeta i mali odavde prihvatili su tada ustavno karikaturalno rješenje za “novu” Bosnu i Hercegovinu po kojem sretne budućnosti koncipirane na etno filozofiji naprosto ne može biti. A kako bi i bilo kad Mirovni sporazum, njegovi ideolozi i svijet kroz njega – nisu našli interesa, volje i snage da Miloševiću, Tuđmanu i Izetbegoviću, trojici predsjednika uoči rata, pa predsjednicima tokom rata i nakon njega – bar naznače ko je u tom ratu pobjednik a ko gubitnik. Velikima eto to nije odgovaralo, ali malima kao da jeste. E, u tu i takvu situaciju, tri decenije su pokazale, sjajno se uglavio uz mnoge druge i tada lukavi mladac iz Laktaša Milorad Dodik prevarivši na kraju svakoga koga se moralo moralo nadigrati. Naravno, uz one koji su se ugrađivali u tu prevaru.
Za razliku od profiterskih profesionalaca, ta ekipa skorojevića teškoje je i mogla biti svjesna da svakoj halapljivosti pomnoženoj golom ambicijom vladanja, kad – tad dođe kraj. Koliko brzo, ovisi da li si postao problematičan velikima, za razliku od vremena kad ih nisi interesirao. Onoga časa kada takav kakav si počneš njima ići na živce i ometati im njihove interese počinja priča o kraju iluzije da si veliki, jači od svih oko sebe a i da će te svi “tvoji” dovijeka neupitno podržavati.
Storija o tome da nisi više ono što si bio, a neupitno uvjeren da jesi, sa svim posljedicama koje slijede, najčešće počinje izvan tvog dvorišta, u centrima moćnih. Brzina njenog preseljavanja u vlastitu sredinu ovisi od toga kada će najbliže “komšije” početi da osjećaju na vlastitoj koži tvoj pad. Kada to počne, a počelo je, kraj je tu iza ćoška. Tada se obično vuku nervozni potezi koji prvo iritiraju okolinu i inostranu i domaću a potom, tragom pogrešnih odgovora na to, sve vodi evo prepoznatljivom kraju. Minulih decenija mnogi su bili dio ove priče, ali pouka puno nema. No, to nije karakteristika samo ovih prostora.
Ono što već prilično zamara iole realnije poznavaoce uporno održavane storije o Dodiku, posebno o njegovoj političkoj eutanaziji, jeste konačnica koja bi se mogla nazvati očekivanom šprdnjom, da ne pogađa mnoge štoi su egzistencijalno ovisni od svega ovoga, pa nisu spremni na ono što slijedi. Jedni su oni direktno “ugrađeni” u njegove poslove, blago kazano korupcionaške i politički kriminogeno profiterske, pa im sad nije nimalo svejedno kako će sve završiti. Drugi su oni koji su šutnjom izvan tog svijeta ali su dio hijerarhije daytonske logike i sistema kojeg je Dodik poklopio svojim bahatim i agresivnim djelovanjem. U profitabilnoj kooperaciji sa njegovim partnerima iz vrhova druge dvije etno zajednice.
Načet vlastitim nedostatkom političke mudrosti i širine, osjećanja za realnost, zadovoljan dodvoravanjem potkapacitirane a preambiciozne ekipe oko njega, nije shvatio koliko su i on i mnogi te iste “krvne grupe” ne samo u RS-u, zapravo nebitni za moćne po svijetu. Za velike koji danas ne znaju kud interesno udaraju vlastitim “geostrategijama” po Gazi, Bliskom Istoku, Ukrajini, Rusiji, Kini…u business ratovima za dominaciju, prevlast i resurse – mi smo ovdje tek minorna, usputna priča. I ne samo mi. Još od Daytona do danas, njima je najvažnije na svaki način sačuvati – status quo! Malo im vojnika za njihove velike ratove, a kamo li za naše pasjaluke ponovo ovdje.
U potpunoj promjeni uloge koju smo igrali u svijetu, u obustavljanju rata kada je postao teret velikima, pravili su se kompromisi nekada nezamislivi u svijetu. Pa se zločincima iz tog rata Tribunal u Hagu bavi do danas, a mnogi od njih su u međuvremenu postali heroji. Suđenja ratnim zločincima nakon Drugog svjetskog rata u Nirnbergu završena su za godinu dana, zauvijek. Znalo se ko je pobjednik a ko poraženi, gdje su tada čije granice, kako će se razorene privrede podizati uz planove poput Marshallovog itd. U nas, svijet je kao koncept i temelj buduće države izabrao naciju, etnos i razliku, pola ovako a druga polovina onako, pa paket ustava i gomila zakona jednima a jedan ustav i de facto država drugima, jedni udžebinici i istorija jednoj djeci, druga vrsta škola, jezika i pisma drugima… Uslovi za stvaranje i uzgoj svih mogućih suprotnosti i različitih narativa, uz manipulacije i organizirane a legalizirane koruptivne nedržavotvornosti postali su idealni. Važno je samo da si “moj”. A smisao politike postao je poraziti “drugog”.
Problem za te zapravo potkapacitirane siledžije po koje i đavo i šejtan dođu prije ili kasnije, jeste što ova priča može trajati samo dok ne izađe iz mahale i ne počne smetati velikima. Pa logika održavanja stanja “ne talasaj” uzgajanog u ime podrške, prijateljstva, pomoći, zaštite, počinje polako da se zaboravlja.
U ovisnosti od pragmatsko – interesnih razloga počinju prvo blaga upozorenja, pa ona oštrija iza zatvorenih vrata, pa sve do sankcija i preciznih upozorenja. Oni koji shvate, pa se smire, idu dalje. Oni čije usijane glave povjeruju da im se iz raznih razloga ne može ništa, nastavljaju sa budalaštinama protiv interesa velikih. Tu kreću direktne sankcije.
U utorak, 20. avgusta u BiH je iznenada stigao William Burns, direktor CIA-e. Mimo mnogih potreba SAD da bude na nekom važnijem mjestu u svijetu. Iza zatvorenih vrata kazao je članovima Predsjedništva BiH i još nekolicini relevantnih funkcionera u državi otkud on tu i zašto. A ključnu rečenicu javnosti povodom razloga njegovog dolaska – uz nebrojena nagađanja o smislu posjete – izgovorio je ambasador SAD u BiH Michael Murpyh, dva dana kasnije: “Lider Republike Srpske Milorad Dodik najavama otcjepljenja toga entiteta prijeti interesima SAD-a u Bosni i Hercegovini”.
Dakle, u kratkoj, brutalno preciznoj poruci za javnost, već odavno rutinski izgovarana riječ “secesija” sa vrhova u RS-u, ponavljana do mjere uznemiravanja, pročitana je kao “prijetnja američkim interesima”. Uz samo jedno ime sa time ciljano povezano. Dodikovo. Pametnom dosta.
Amerikanci u sličnim situacijama, kada se pređe crvena crta ugroženosti njihovih interesa, kako to oni vide, najčešće ne idu direktno u intervencije skidanja onih za koje bi da ih više nema tamo gdje su. Običaj im je da, ako ima vremena, idu na jačanje lokalne opozicije koja će skinuti onoga što je problem “njihovim interesima”. Kada to postignu to je onda “pobjede demokracije” u zemlji vođenoj “nedemokratskim liderom”. Sjećamo se sudbine Miloševića i 5.oktobra ’20. nakon organiziranih protesta pola miliona Beograđana na ulicama grada. Ili, događaja u Bagdadu, Ukrajini i dalje po svijetu…
Znamo kako je, valjda na trenutak probuđeni i izvjesno uplašeni Dodik, kojem je poslušna miljenica Cvijanović prenijela poruku od Burnsa, potrčao da javno poruči šefu CIA-e da “Republika Srpska nikada nije sporila suverenitet i teritorijalni integritet BiH shodno Dejtonskom sporazumu i secesija nikada nije bila naša politika…” Reakcije na ovo u javnosti, zapravo, i nisu bile toliko uveseljavajući urnebesne koliko se moglo očekivati. Jer je sve skupa već postalo normalno i očekivano. Nek dobre duše ovdje čak su po vjerovale da će ova groteska ipak biti dobrohotno prihvaćena od Burnsa i duboke države iza njega.
No, Dodik je prespavao, shvatio i – pukao. Ono što je izgovorio na sastanku vladajuće koalicije u nedjelju 25. avgusta najbolji je dokaz da zna šta mu se sprema te mu ne ostaje ništa drugo do da pokuša “svoj narod” impresionirati heroizmom protiv najjačih. A mnogi su počeli da ga napuštaju jer im je svojom bahatošću udario na golu egzistenciju: Rekao je uz ostalo : “Ako nam dirnete imovinu, Republika Srpska će donijeti odluku o samostalnosti, neće vam pomoći ni CIA…”
Sankcije iz SAD-a, zbog njega i njegovih pijuna, postale su problem ne više politike već preživljavanja i onih koji su samo šutjeli pa čak i bez pune podrške “voždu” od početka. I uvedne su zato što je uporno skrertanje eto i malog Dodika iz srca Balkana prema strateški drugoj strani Američkih interesa – moralo da se zaustavi kažnjavanja njega pa tako i mnogih oko njega.
Ne propituje danas niko kapitalnu ulogu SAD-a u postratnom stvaranju BiH na dubioznim ustavnim osnovama podjela, umjesto na konceptu evropske građanske države. Neće se oni time baviti jer je Dayton njihov spomenik okončanju rata, mada svakim danom sve nagriženiji. I sada jedan od profitera te priče treba da pravi probleme. Sila u ime “demokracije” u praksi je nauk moćnih. Ko je kriv malima koji povjeruju da tako mogu i oni. No Way !
Logično je što će onakav Dodik otići, ali ostaju mnogi koji će, uglavnom, opet na isti način birati nove male – stare Dodike, po cijeloj “daytonskoj” BiH. Ključni problem priče nije bio ni u Dodiku ni u Burnsu. Već u nama, dresiranim biračima.
