Piše: Zlatko Dizdarević
Evo bezmalo cijele planete na nogama već danima u iščekivanju kapitalne vijesti: Hoće li, ili još prije kada će Izrael – nakon svih povijesnih pobjeda u svom okruženju – krenuti u odlučujuće rušenje Irana, za njih svjetske, nuklearne, ideološke i društvene opasnosti. Uz sve drugo što je do sada direktno i indirektno prijetilo sa te strane zapadnoj i mnogim drugim civilizacijama na planeti, Šiiti su eto prevršili svaki mjeru 1. oktobra brutalni raketiranjem Izraela, prvi put u svojoj historiji i naravno, histeriji. Jasno, neoprostivo. Sve njihove vojno – ideološke priljepke nazvane “osovinom otpora” – Hezbollah, Hamas, Hutije, Siriju, fanatične grupe u Iraku, o Plestincima u Gazi i na Zapadnoj obali da se i ne govori – već su, tvrde, porazili. Ostaje im samo još glavni vođa svih njih, Teheran. I ne čak ni uz pitanje hoće li, već za koliko sati, ili najviše par dana!
Jasno je kako je neupitno miroljubiva svjetska politika – kreirana decenijama u vodećim nalogodavnim centrima, uz sva užasavanja pri pomisli da se neće ispoštovati sve ono što su zahtijevali, saopštili, odlučili, pa i zaprijetili – postala svjesna da još samo koju minutu valja sačekati konačno američko kobajagi NE, pa ipak iza zavjese jasno DA. I storija će se nastaviti na veliku sreću Netanyahua, lukavog operativca većine moćnih. A završit će se onako kako je završila i bivša “istorijska pobjeda” Amerike i Zapada ubojstvom Saddama Husseina 2003. godine te zapravo rušenjem Iraka, tada najvećeg i najmoćnijeg neprijatelja Amerike na Bliskom istoku. Pa tada “rađanjem” i jačanjem ne onog očekivanog “njihovog” Irana, već ovog koji je samozatajno stigao i do pravljenja nuklearne bombe. A eno ga i na drugoj strani američke planetarne geostrategije, uz Rusiji kojoj šalje i svoje kvalitetne dronove.
Da li se Biden minulih dana koprca u telefonskim razgovorima sa Netanyahuom kobajagi iz “politički principijelnih razloga”, nespreman da pristane na saglasnost za dovršenje poražavanja cijelog Bliskog istoka, ili zato što mu valja otići u istoriju nakon kao pozitivac – manje je važno. Ali, ne biti svjestan da se Bliski istok u svojem povjesnom šarenilu i uzajamnim igrama ne može pokoriti “Bibiu” onako kako on misli, uz vjerski biznis histerika oko njega što ga drže u igri, veliki je problem.
Na ovo, uz pominjanje konkretne priče, minulih dana ukazuju mnogi mudri ljudi po svjetskim univerzitetima i institucijama što se bave Bliskim istokom. Polazeći od storije o G.W. Bushu, 43. USA predsjedniku, poznatom po istorijski i politčki dokazanoj “preambicioznoj” pameti i percepcijama, uz silu pripadajućih suradnika tipa Dicka Cheneya, Donalda Rumsfelda… i po njihovom rušenju Saddama čak uz bijedno falsificirane “dokaze” u UN-u o “biološkom otrovu” Bagdada. A rezultat je – pomoć u jačanju Iranu koji je Washingtonu danas opasniji i od Saddama onda. Pa bi da sada, tipično demokratski, ruše takav Iran, uz operativca Netanyahu. Ovaj opet u cijeloj storiji uzneseno dotle da misli kako i Americi može pokazati od šake do lakta poput onoga što radi cijelom svijetu sa UN-om i drugima izu carstva planetarne impotentne birokracije. A zapravo eventualnom pobjedom nad aktuelnim Teheranom proizvela bi se vrlo brzo nova muka za umišljene “vlasnike” Bliskog istoka, gora nego što im je sami Iran danas.
Bilo bi za tzv. demokratske i dobrohotne strukture na Zapadu lijepo dočekati da uočeni novi, naravno njima odgovarajući bliskoistočni potencijal mladih, pametnih, vjerski tolerantnih generacija koje uočljivo tamo stasavaju, doista eksplodira na pozitivan način. Zato im, eto,valja ponovo pomoći – kao onda sa Saddamovom eliminacijom – kako bi iranski udžbenički zli konzervativci, uz sve one “terorista” iz “osovine otpora”, otišli u povijest koja ih uporno čeka. A novi demokratski Bliski istok starom demokratskom Zapadu donio bi još na poklon sve ono što je očekivano – naftu, plin, rude, radnu snagu itd. itd. Izraelu bi tako pripalo ono što Netanyahu uz nalog ministara i vjerskih cionističkih histerika tipa Itamara Ben-Gvira i Smotricha glasno sada i sluti: “njihove” nove granice dokle im se svidi unaokolo. Posebno more ispred Gaze krcato milijardama tona kubnih metara plina. Bez stanovnika Gaze, naravno. Podjednako je i sa južnim Libanonom jer je i njihovo more sa krcato plinom. Pa se to uzeti, jasno je kazano, na isti način na koji je več uzeta cijela Gaza. Ona koju svijet, kobajagi, nije dao ovako kako jeste. Potom idu i Jemen, Sirija, pa posljednji čavao za kovčeg Palestine sa Zapadnom obalom od Jordana do mora…
Povijest kaže da je “Osovina otpora” nakon likvidacije Sadama, globalno ojačala iz prirodnih razloga poznatih svuda po svijetu. Zar doista vojni “analitičari” oko ultra cioniste Netanyahua – koji je već izrastao, de facto, u najvećeg povjesnog neprijatelja interesa Jevreja širom svijeta, načinom na koji je neupitno ugrozio bolnu uspomenu na strašni Holokaust – vjeruju da bi takav “njegov” Izrael opstao i uz hipotetičku pobjedu nad Teheranom, miran dovijeka na svim sanjanim proširenjima ?
I još gore, zar geostratezi iz Washingtona, sa svim generalima i pripadajućim im kapacitetima vjeruju da bi takva hipotetička pobjeda bila moguća, za početak čak i “ograničenim” napadom na iranska nuklearna postrojenja i naftna polja…Za to se, eto kao za početak, koliko do juče, zalagao izraelski ministar odbrane Yoav Gallant. Pa onda u naletu ove ambicije očekivano podigao opseg pobjede kazavši da će “slijedeći udar na Iran biti smrtonosan, precizan i iznenađujući…” Ako ništa drugo, ovo “iznenađujući” je već smiješno.
Posebna je već i pogrešna storija ofanzivnih optimista svjetske geostrategije o načinu kojim bi oni – krvlju do koljena u potpunom urušavanjem Teherana, Bejruta, sutra Damaska – dobili na svoju “demokratsku” stranu nove generacije mladih i obrazovanih ljudi na Bliskom istoku koji jesu za otvaranje i za oslobađanje od grubih režimskih stega. Ali ono što hoće Netanyahu, mimo ideje o racionalnom, garantovanom i mogućem miru i sigurnosti, uz državu Palestinu i logičnu prirodnu suradnju sa snagama kojih u okruženju ima i koje rastu, tek će se pretvorit u noćnu moru. Donijet će mu je desetine hiljada sinova i kćeri ubijenih i na razne načine brutalno eliminiranih do sada, plus oni podrazumijevani u planiranoj operaciji koja se histerično priziva evo i u satima u kojima se ovo piše.
Najgore je što se pokazuje da ovaj doslovno genocidni projekat slamanja “zlih” i “neposlušnih” u matematici brutalno profitabilne geostrategije proizvodnje smrti, kao najuspješnijeg businessa na Bliskom istoku, nije uopšte došao odjednom i “incidentno”. Puno toga je već rečeno, napisao i dokazano koliko ima razloga za vjerovanje da cijela priča od 7. oktobra lani nije bila ni slučajna niti bi bila moguća da nije imala stratešku kooperaciju bolesnih interesa porazno većih od istorijskog iskustva i mudrosti iole normalnih lidera u svijetu i partnera im na Bliskom istoku.
Dvadeset godina najmanje trajao je kakav – takav mir na tim prostorima uz sve animozitete, čarke i incidente. Pa sve i do onih brutalnijih poput razaranja Bejruta, tzv. “arapskog proljeća” koje jeste eliminiralo Gadafija ali nije Assada…Sklopljen je i tzv. nuklearni sporazum P5+1 velikih sa Iranom i funkcionirao je. Dok to funkcioniranje, mir i uspon nakon ukinutih sankcija Irana nisu zasmetali Trumpu pa je povukao za njega tipično “demokratski” jednostrani potez i zaustavio priču, vrativši Teheran unazad. Onako kako je odgovaralo tvorcima profitabilnog mraka. I opet, bilo je i pokušaja obnove Sporazuma, došao je novi, umjereni i obrazovani predsjednik Irana Pezeshkian, Šiit koji je, recimo, bio spreman i uz starog ajatolaha da razgovara o nijansiranim promjenama prava žena u Iranu, predložio je Sunita za zamjenika predsjednika, vratio u diplomatski vrh mudrog, iskusnog diplomatu Zarifa – ključnog igrača za odnose sa Zapadom, itd. itd. Naravno, za podivljalog Netanyahua to je loše a bez nove proizvodnje brutalnog zla nema konačne pobjede bez rušenja “nuklearnog Irana”, što pali čak i Trumpove Amerikance. Nije dovoljna sama posebi ni uporno ponavljana laž prijemčiva ne malom broju na Zapadu, da su Palestinci evo decenijama genocidno zlo nad žrtvama Izraelcima.
Otud, eto i dovođenja Washingtona na manje od pola koraka do davanja, javno ili kobajagi prikriveno, zelenog svjetla za rušenje Irana, a zapravo za nevjerovatno istorijski veliko ponavljanje greške iz 2003. sa Saddamom i Irakom. Odnosno, sa zelenim svjetlom za vjetar u leđa svima onima za koje su mislili da će im biti pod nogama, poraženi, a oni se podigli, ojačali, udružili, okrenuli sebi na način koji Zapadu nije odgovarao, niti će. Zato će ovakav genocid na Bliskom istoku –pokrenut dubiozno izvedenim genocidom Hamasa prije godinu dana – ispočetka proizvoditi osjećanje za osvetom svih onih što se do dana današnjeg onako brutalno, ciljano i evo uporno nastavljano ubijaju, unakazuju, izglađuju, doživotno ponižavaju i rastjeruju iz Palestine po svijetu. Počelo je vrlo slično i u Libanu, sluti i na Siriju, uz otvorenu odluku da če tako biti u Iranu. Uz okrenutu novu stranicu planetarne dekadencije, zla i potpune neljudskosti.
Naravno, neka močna manjina trljat će zadovoljno ruke nad profitima tog najvećeg planetarnog posla što buja na projektovanim ubojstvima pa i uz upotrebu i raznih digitalnih i sajber čudesa. I zadovoljstva politike, medija, vojne industrije do zaposjedanja do sada nezauzetih polja energenata isl.
Poseban dobitak stratega ovakvog istorijskog projekta, uz već sve pomenuto, jeste svim ovim dugotrajno uništavanje upravo one generacije među mladim Irancima i Arapima unaokolo, kojima bi eto dobrohotni dio Zapada navodno “želio da pomogne i podrži ih kao šampione uspješnosti što promoviraju život a ne teror…” A ništa neće uništiti toliko šanse za život i otvoriti nove stranice terora na tim prostorima, kao što će to uraditi brutalna “odmazda” kreatura poput Netanyahua, a zapravo vodećih snaga Zapada u obračunu i sa evo “nuklearnim” Iranom.
Posebno je što nuklearni Izrael, tako, može da ide dalje “u ime života a ne terora”.
