Sjedimo kona i ja napolju, pijemo kaficu i uživamo u blagom povjetarcu. Odnekud naleti i pijani komšija S. koji jutros nije im’o žutog bona.
– Pijan je k’o truba! – frknu kona kad ga vidje na kapiji.
Ćutim jer predosjećam buru.
– Dobri dan! – veselo će S. koji jedva stoji na nogama.
– Đe si to bio? – upita ga ona osorno.
– Pred trgovinom sa društvancem.
– Jadno ti je to društvance. Samo te poje otim ersterima.
– Nije tačno!
– Tačno je, tačno!
– Ma nije!
– Da čujem, koliko si dvoguza erstera danas popio na njihov račun? Više od tri sigurno. Ljuljaš se k’o…
– Nijednu.
– Lažeš!
– Majke mi rođene.
– Ne kuni se mrtvom ženom.
– ‘Oću jer sam upravu. Nijednu guzlu danas nisam popio.
– Nisi malo morgen.
– Nisam! Danas sam pio pivo pan u limenčici. A i onaj tvoj unuk je bio u trgovini i mogu ti reć’, kako gledam, da će i on mojim stopama.
– Molim? On ima svega šest godina. Tvojim stopama, hahaha! Ne d’o Bog!
– Kupov’o rum pločice, ej r-u-m pločice!
– Pa šta?! To je slatkiš!
– Draga rodice, od otog sam i ja kren’o.
