Dvije godine nakon što je valuta euro uplovila u novčani promet naše Bosne i Hercegovine i uveliko se odomaćila u novčanicima, oženi se jedan moj komšija. Skromna, domaćinska kuća dočeka mladu kako dolikuje iako mladenci nisu pravili svadbu. Mladu darovaše u eurima svekar i svekrva, tetke i strine kao i komšije kod kojih je kuća zaslužila i na taj način ih zadužila. Doduše provukao se tu i pokoji poklon u zlatu ili sitnim kućanskim aparatima poput pegle i miksera i milosti među kojima je bilo kafe, šećera, keksa i litara pića. Sutra ujutru svi ustadoše, a mlade, novca i zlata nema. Milosti, pegle i mikseri na mjestu. Uspaničiše se domaćini i mladoženja, pa ne znaju da li nazvati prijatelje ili ne nazvati pošto prijatelji nisu imali fiksni telefon i mogli su se telefonski kontaktirati samo ako se nazove neka kona Bosa za koju kažu da od nje radoznalije čeljade na svijet nikad ni iz čije utrobe nije izašlo. Odložili su zvanje te Bose do podne, a mladoženja je pušio jednu iza druge trsući se k’o prut od muke. Inače tih je dana bio na godišnjem, a već je vidio scenarij šege kada se kao taze pušćenac vrati na posao među one svoje putare. Četvrt sata do podne pojavi se odbjegla mlada na vratima novog doma okićena onim dobijenim zlatom. Svi u čudu. Nosi nekakvu kesu u ruci, a odmah primijetiše da je išla na frizuru.
– Ma samo nek nije utekla, jeb’o kupatilo! Kupatilo i nije neka atrakcija, imaju ga skoro svi, a mi smo ipak najprviji nabavili mobitel. – zacrvrkuta mladoženja roditeljima i navadi sebi punjenih paprika od sinoć razmišljajući kako da pita ženu da mu malo da mobitel da pronosa po selu. Tako je njegova ženidba pala u drugi plan i ko god im dođe tih dana više je zagledao mobitel nego mladu.
