Mi djeca podmajevičkog kraja nismo imali taj luksuz da se radujemo vikendu. To što za vikend nije bilo nastave za nas nije predstavljalo neku radost, jer su subote na selu i te kako bile ispunjene radom i aktivnostima koje su se odmah morale obaviti samo zbog toga što je sutra nedjelja. U petak poslije škole morali smo uraditi zadaću. Mame su dizale kuću naglavačke subotom i te su rabote nazivale generalkama u kojima smo i mi učestvovali shodno našim godinama i sposobnostima. Tek nekad poslije podne imali smo vremena za malo igre, ali su subotnje večeri bile rezervisane za uživanje iako smo bili umorni, pa smo jedva čekali filmski maraton na federalnoj televiziji koji je podrazumijevao pet filmova u komadu u razdoblju od dvadeset sati i petnaest minuta do dva poslije ponoći. Te smo filmove gledali isključivo u sjedećem položaju da ne bismo ne daj Bože zaspali. Mene je najviše radovalo kada najave neki film koji nije na engleskom jeziku, pa se sva tresem od uzbuđenja da čujem kako zvuči i neki drugi jezik.
U nedjelju ujutro mora se rano ustati, jer se išlo u crkvu i bolje ti je da se ne prenemažeš oko eventualne umornosti da naredne subote ne bi uslijedile sankcije zvane nema filmskog maratona, ne smije se od Boga oduzet’ zarad uživanja. Kada se vratimo iz crkve slijedi ručak, pa igra sa drugarima Jukićima i kupanje. Nakon kupanja se večera, pa u krevet.
Svaki je naš vikend bio isti. Sela pružaju obilje u hrani, ali su škrta što se zabavnog sadržaja tiče pogotovo za nas djecu. Doduše bilo je i situacija kada se subotom ne rade generalke ako padne kakav svetac na taj dan, pa smo mi djeca pomno pratili dešavanja na crkvenom kalendaru tražeći crveno slovo.
Odraslost je donijela svoje, pa su mnogi od nastavili tradiciju trošenja subota na sve osim uživanja, a obećali smo sebi da nikad nećemo tako, eto kako smo sami sebe izdali…
