Piše: Matea Tunjić
“‘Primi moju sućut’, reče Lajla, zapanjena kako je svaka afganska priča obilježena smrću, gubitkom i nezamislivom boli. A ipak, vidi da ljudi nalaze načina da prežive, da nastave živjeti. Misli na vlastiti život i na sve što joj se dogodilo i jedva vjeruje da i je i ona preživjela, da je živa, da sjedi u taksiju i sluša što joj taj čovjek priča.” Čovjek na leđima i u rukama može ponijeti točno određenu količinu tereta koliku mu dopuštaju njegovo tijelo i mišići. Na duši, pak, može ponijeti znatno više, a da i ne osjeti koliko mu je teško. Na njoj su uspomene, ljudi, rastanci i sastanci, ljubavi, boli, odluke, kajanja, tuge i vječni odlasci. Na njoj je život.
Knjiga Tisuću žarkih sunaca prepuna je takvog života. Onog surovog, ratnog, teškog, koji vam natovari još pokoju brigu na duši jer vas pogodi u njezine dubine. Posebice ako ste ikada bili u doticaju s ratom ili ako ste žena, ili, još gore, oboje. Ovo nije samo još jedna priča o feminizmu, posebice ne o onome koji je danas, umjesto borbe za jednaka prava, prešao u ugnjetavanje drugih. Tisuću žarkih sunaca priča je o goloj borbi za život djevojaka, o tome kako im se život mijenja preko noći, o teretu koji njihova duša iznova svaki dan nosi. Ovo je priča koja vas ne može ostaviti ravnodušnima. Priča koja je, iako je daleko od nas na istoku, veoma bliska nama ako na umu imamo trenutnu globalnu situaciju, ali i sve češće naslove poput “novi slučaj femicida: muž usmrtio ženu…”, ženu, a ne suprugu, partnericu… Priča je to koja nas iznova tjera na razmišljanje jer čak i sporedni likovi u njoj daju do znanja o tome s čim se svaki dan iznova bore. “I bolje joj je da bude u zatvoru, rekla je. Njezin se otac zakleo da će joj staviti nož pod grlo onog dana kad bude puštena. Slušajući Nagmu, Marjam se prisjetila bliejdog treperenja ledenih zvijezda i niza rumenih oblaka što su isprugali nebo nad planinama Safid-koa onoga davnašnjeg jutra kad joj je Nana rekla: Poput igle na kompasu, koja uvijek pokazuje sjever, muškarčev prijekorni prst uvijek će pokazati na ženu. Uvijek. Ne zaboravi to, Marjam.”
No, osim obiteljskih borbi s kojima se afganske žene susreću, okolina u kojoj žive njihov život čini još težim. U trenutku kad Kabul osvajaju talibani, Lajla je morala prestati ići u školu, snove koje su njezini roditelji podržavali, govoreći joj da može postati što želi, morala je staviti po strani, čuvajući ih negdje duboko u duši za neka bolja vremena, ako ikada dođu. No, hrabra je Lajla, još sa svojih petnaest godina na leđima i u trenucima bez nade, nalazila način, snagu i volju da spasi sebe i svoju obitelj, posebice djecu, štiteći ih, za razliku od muža, podjednako, bez obzira na spol.
Priča je to koja će vas i ispod očitih pitanja i prvog naleta živciranja dovesti do tisuću žarkih pitanja, vječnih i svakodnevnih poput sunca. Jesmo li zasta takvi mi, ljudi, koji u ime mira ratujemo, koji prebacujemo krivnju nasiljem jer sami ne možemo podnijeti sebe i suočiti se s vlastitim strahovima i nedostacima. Jesmo li stvarno takvi mi, ljudi, koji trčimo za bogatstvom, mislimo na vlastitu slavu i čast, a svakodnevno, iznova rastužujemo ljude koje volimo, zanemarujući ih ili još gore, neprihvaćajući ih onakvima kakvi jesu. Jesmo li zaista takvi, mi koji se ljudima nazivamo?
