Piše: Matea Tunjić
Ptice su, osim što simboliziraju slobodu, još od davnih vremena ljudima bili određeni simboli za različita predskazanja. Rimljani su imali posebne svećenike, augure, koji su bili zaduženi za auspicije, promatranje leta ptica na osnovu kojih su čitali dobre ili loše znakove. Čak se, prema legendi, Romul smatra osnivačem Rima jer je s Palatina ugledao duplo više ptica nego njegov brat blizanac. A danas se u nekim područjima, nakon što se s jakni ili majica briše ptičji izmet, može čuti kako je to predznak dobre sreće. Praznovjerja ili ne, ptice su, dakle, u čovjeku oduvijek budile neko zanimljivo zanimanje, pa makar i samo onda kad se njihova pjesma s proljeća sluša.
Pored romana i kratkih priča, o jednoj je izrazito inteligentnoj, ali, kako kaže, zlogukoj ptici pjevao i začetnik detektivskog žanra i horora, Edgar Allan Poe, koji bi jučer proslavio svoj 215. rođendan. Siječanj je, osim Poeova rođendanskog mjeseca, ujedno i čuvar njegove najpoznatije pjesme “Gavran”. Stoga vrijedi, umjesto čestitke povodom rođendana i izlaska pjesme, nekoliko redaka posvetiti autoru i djelu koje opisuje neobičan i neočekivani posjet krilatog bića. Tim više što je “Gavrana” i sam autor odabrao kao primjer dok je o poeziji i nastanku pjesama uopće raspravljao u svojoj “Filozofiji kompozicije”. Američki je pisac u tom kratkom promišljanju o efektu koji pjesma treba proizvesti, odnosno o “onom intenzivnom i čistom uzdizanju duše – ne uma ni srca – (…), a koje se doživljava prilikom kontemplacije ‘lijepoga’”, koja se, prema njegovu mišljenju, najbolje manifestira kroz ton tuge, iskazao kako je njegova pjesma o zlogukoj ptici nastala na temeljima takvih promišljanja i, na neki način, komponirana od kraja. Poe je naime prvo bio inspiriran za refren: “Nevermore”, koji se proteže kroz cijelu pjesmu, a onda je od njega izgradio svog Gavrana.
Američki autor stoga za svoju pjesmu namjerno odabire melankoličnu temu, i to, sudeći po razmatranjima u “Filozofiji kompozicije”, najmelankoličniju – smrt. Povezujući Ljepotu s melankolijom, zaključuje da je smrt “lijepe žene bez diskusije najpoetskija tema na svijetu – a isto tako je izvan svake sumnje da su usne ožalošćena ljubavnika najprikladnije za tu temu.” Je li Poe uspio izazvati efekt koji je želio i o kojemu je poput estetičara raspravljao, možete saznati samo vi jer je poezija rezervirana za vaše doživljaje i osjećaje u duši, a ne za objektivne analize i rasprave. Stoga vam u nastavku donosim prve četiri strofe Gavrana u sjajnom hrvatskom prijevodu, a na vama je da potražite i uživate u ostatku ritmičnih, tužnih i misterioznih stihova genijalnog američkog autora.
Edgar Allan Poe, Gavran
“Ponoći sam jedne tužne, proučavao slab i snužden
Neobične drevne knjige, što prastari nauk skriše –
Gotovo sam u san pao, kad je netko zakucao,
Pred sobna mi vrata stao, kucajući tiho, tiše –
‘Posjetilac’, ja promrmljah, ‘što u sobu ući ište
Samo to i ništa više.’
Ah, da, još se sjećam jasno, u prosincu bješe kasno;
Svaki ugarak, što gasne, sablasti po podu riše.
Žudim vruće za svanućem – uzalud iz knjiga vučem
Spas od boli što me muče – jer me od Nje rastaviše
Anđeli, što divnu djevu zvat Lenorom nastaviše –
Tu imena nema više.
Od svilenog tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nepoznati, fantastični užasi me ispuniše;
Da utišam srce svoje, ja ponavljam mirno stojeć
‘Posjetilac neki to je, što u sobu ući ište –
Posjetilac kasni koji možda traži zaklonište –
Eto to je, ništa više.”
Kad smjelosti malo stekoh, ne oklijevah nego rekoh:
‘Gospodine ili gospo, oprostite, evo stižem!
Zapravo sam malo drijemo, kucali ste tako nijemo,
Tako blago, pritajeno, i od mojih misli tiše;
Gotovo vas nisam čuo’ – i vrata se otvoriše –
Mrak preda mnom, ništa više.
(…)”
