I ovaj me put pred početak školske godine stegnu nešto u sredogruđu, nešto što se zove žal za školskim danima. Krivo mi što više nisam đak i gotovo. Moj komšija je nama školarcima govorio da što više uživamo dok su nam jedine brige kako zadaću što brže završiti da idemo napolje za djetinjstvom, jer ne znamo šta nas čeka poslije i da ćemo kada završimo školu poželjeti da se u istu brzinom munje vratimo.
– Ja bi’ sad ponovo u klupu i pohađ’o bi’ nastavu u obje smjene samo da se pitam i da imam priliku.
Meni taj njegov monolog nije ni bio potreban, jer mi je već tad život nakon škole bio nešto nezamislivo i ja bih još tad samo da sam se pitala i imala priliku nastavu pohađala u obje smjene i sve tako do penzije. Često su komšije govorile da oni djecu gone u školu, a da mene moji moraju izgoniti iz škole. Čak se među njima provlačilo i interno poređenje “navalio k’o Ivona na knjigu”. Raspusti su mi padali teško i jedva sam čekala da kraj ljeta zamiriše na nove sveske. Jedan od zamalo najsretnijih dana iz tog perioda bio je kada je mama brata i mene odvela u Interex gdje smo sami sebi birali sveske. Prije je ona sve to kupovala preko firme u knjižari Univerzal. Brat je tražio sveske na čijim su koricama bili automobili, a ja sam probrala one sa životinjama. Moja je mama živjela pod parolom “i marka je previše za nešto što ti ne treba”. Tu nas je u Interexu ta marka zamalo posvađala. Naime, bila sam našla oštrilo u obliku globusa i navalila da i to stavim u kolica za kupovinu, jer sam ga još davno begenisala vidjevši isto kod druge djece. Jok, mama ne da, pa ne da.
– Ne treba ti. Vi ionako pišete hemijskom.
– Matematiku i muzičko pišemo grafitnom.
– Istina i za to imaš tehničku olovku.
– Al’ de molim te! Imam marku kod kuće daću ti kad dođemo.
– Ne može! Za tu svoju marku taman možeš kupiti užinu na prvi dan škole.
Svaka dalja rasprava je samo išla na moju štetu, pa sam se povukla, a suze su začas pokvasile obraze i natjerale mi crvenilo u inače bijelo lice. E, neki sam se dan našla u supermarketu i da me malo želja mine prošetah između polica sa priborom kad tamo ono oštrilo. Pazarila nego šta. Javim ja mami i ona mi reče:”Pa zar ti to još uvijek nisi zaboravila?”
– Jok!
– Pa šta će tebi oštrilo koji vrag?
– Pa, draga mama, čime ja da oštrim olovke za oči ako ne oštrilom? – izgovorih kao da se sve to podrazumijeva.
Dragi školarci, uživajte u školskim danima sa svojim drugarima, jer začas ljupki miris svesaka i pribora zamijeni miris krema za zglobove u vidu konjskih balzama marke krojterhof i to u obje smjene dok brige navaljuju sa svih strana na pleća k’o Ivona na knjigu. U tim nam je vremenima poduprtim mirisima mentola cijeli onaj svijet sa globusa tijesan da se namjestimo u najmanje bolan položaj i preširok kada nabrajamo gdje nam je sve školska raja otišla u potrazi za srećom.
