Svečanim euharistijskim slavljem, kojem je prethodila procesija sa slikom sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića, u subotu 9. svibnja, proslavljeno je Šimunovo u samostanskoj i župnoj crkvi Bezgrešnog začeća Blažene Djevice Marije u Dubravama. Ovogodišnja proslava Šimunova, koja uvijek pada druge subote u svibnju, posebna je zbog točno 224 godine od smrti fra Šimuna Filipovića, koji je preminuo na glasu svetosti 9. svibnja 1802. godine u samostanu u Italiji. Osim toga, ovogodišnja proslava Šimunova je u znaku Godine svetog Franje i 800. obljetnice njegova Preminuća, proslava koje se obilježavaju na razini cijele Crkve.
U tim okolnostima i jubilejima lik sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića svijetli još jače kao uzor i putokaz vjerničkom puku ovog dijela Bosanske Posavine, ali i svima koji ga štuju i utječu mu se u mnogim životnim potrebama i žele u njemu pronaći primjer vjere i ustrajnosti na putu postizanja svetosti. Misno slavlje je predvodio don Vitomir Zečević, svećenik na službi u Župi svetog Martina u Belom Manastiru. Prije svete mise don Vitomir je izmolio molitvu za proglašenje sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića blaženim.
U svojoj propovijedi je govorio o vrijednosti i veličini životnog puta sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića. Promišljao je o svetosti koja je u fra Šimunovu slučaju bila prožeta brojnim čudesima, ali i brojnim krepostima zbog kojih su ga nazivali „duša blažena i sveti čovjek“. „Danas nijedna riječ nije tako izopačena ili je izgubila stvarno značenje, kao što je svetost. Danas svijet ne teži svetosti i kao nikad do sada u Crkvi je potrebno biti svjedok vjere, svjedočiti za Krista do kraja svoga života. Svetost znači dopustiti Isusu da uđe u naš život, otvoriti vrata Kristu, biti otvoren evanđelju i sakramentalnom životu. Na tom putu vjerniku stoje prepreke – tjelesne, požuda tijela, nadalje tu su prepreke svijeta – kako Isus naglašava u evanđelju, te đavolska prepreka koja nas sprečava da ne živimo ono dobro kojem nas je Krist poučio da živimo za Kraljevstvo Božje. Životopisac sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića bilježi kako je on živio krepost poniznosti. Posebno naglašava da je bio jednostavan, skrušen i tih – u svojoj je poniznosti ispunjavao sve dužnosti, te je bio vjeran svojim poglavarima“, promišljao je kroz životopis sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića don Vitomir o njemu i nastavio u propovijedi isticati čudesa koja je još za života činio.
„Mnoga je čudesa fra Šimun činio, ali najvažnija je njegova vjera. Ostao je vjeran i poslušan, čovjek predan molitvi“, osvijetlio je fra Šimunov lik don Vitomir i izdvojio koje je najvaće čudo vezano uz fra Šimuna Filipovića.
„Najveće čudo sluge Božjeg fra Šimuna Filipovića je to što je jedan mali dječak, krsnog imena Filip, iz Seone, postao tako poznat u Italiji te je kao pobožan i skroman redovnik, franjevac, želio izgarati kao svetac do kraja svoga života. Ono što su mu majka i otac usadili u srce fra Šimun je znao drugima prenositi, osobito kada su mu dolazile majke s bolesnom djecom. Njegova je pobožnost bila prožeta odanošću prema Blaženoj Djevici Mariji“, nastavio je promišljati don Vitomir o sluzi Božjem fra Šimunu Filipoviću i na kraju zazvao Božji blagoslov na sve nazočne po njegovu zagovoru. Nakon svete mise je gvardijan fra Dario Udovičić pozdravio svećenike i prisutne vjernike.
M . B.
