Prije tri ipo desetljeća glavni gost svečanosti posvete prve novosagrađene crkve u čast sv. Leopolda Bogdana Mandića bio je glasoviti padovanski kapucin i generalni postulator Kauze Leopolda Bogdana Mandića, Pietro Bernardi, koji je tom prigodom donio u Maglaj dio desne ruke sv. Leopolda.
Relikvija je bila pohranjena u svečevom moćniku i predana sarajevskom nadbiskupu Jozinoviću, kao priznanje maglajskom svetištu za njegov uspješan razvoj i za posjećivanje masa pobožnih zavjetovanih vjernika.
Naime, bilo je to vrijeme kada su brojni autobusi iz svih župa Hrvatske, na putu za Međugorje, svratili u Maglaj. Ondje su u novom Svetištu obavili pobožnosti u čast sv. Leopolda Bogdana Mandića, a Leopoldov park, jedan od najraskošnijih u Europi, s 2000 ruža, koji izlazi na rijeku Bosnu i gleda na stari grad Maglaj, stvara idealnu priliku za odmor hodočasnika i nastavak puta.
Na stranu sve i čast svim poznatim i slavnim Maglajlijama i maglajskim uspješnim ljudima i kolektivima nekad i danas, no sveti Leopold Bogdan Mandić (1866. – 1942.) u svijetu je daleko najpoznatiji stanovnik Maglaja. Planetarna slava ovoga padovanskog kapucina iz Herceg-Novog ne blijedi ni poslije više od 40 godina otkako je u ovom gradu katolička župa ponijela njegovo ime, a crkva njemu posvećena dobila status svetišta u kojem se čuva moćnik s najvećom njegovom relikvijom izvan Padove – dijelom njegove blagoslovljene desnice kojom je cijeli svoj svećenički vijek grešnicima udjeljivao oproštenje grijeha.
U svetištu se čuvaju svjedočanstva o brojnim uslišanjima koja su se ovdje dogodila po zagovoru sv. Leopolda. Jedno od takvih potječe iz travnja 2014. godine, a ostavila ga je presretna majka I.
„Nakon prvoga sina, prije dvije godina imala sam spontani. Jako sam željela još jedno dijete, ali u međuvremenu dogodila se nezgoda i moj muž je pao u komu. Nastala je borba za njegov oporavak. Uspio se vratiti iz kome u život. Nastavili smo normalno živjeti. Zbog brige za njega i želje za još jednim djetetom nisam znala što da radim, kome da se obratim. Mislila sam da neću moći više roditi. Odlučila sam doći u Maglaj u crkvu na zavjet sv. Leopoldu i moliti ga za pomoć.
Čim sam ušla u crkvu i stala pred moćnik sv. Leopolda, potekle su mi suze same od sebe. Ne znam je su li to bile suze radosnice jer sam zaista osjetila da sam beskrajno sretna ili su to bile suze zahvale jer sam znala da nisam uzalud došla. Taj osjećaj jednostavno ne mogu opisati. Sva sretna izašla sam iz crkve i krenuli smo za M.
Poslije dva mjeseca od toga „susreta” ja sam zatrudnjela. Rodila sam normalnoga dječaka. D. sada ima godinu dana. Došla sam ponovno u Maglaj i dovela sina pred sv. Leopolda da mu ga pokažem i da mu beskrajno zahvalim na mojim uslišanim molitvama. M. nije blizu, ali uvijek ću imati snage da dođem.”
