Kada septembar sleti na kalendar krilima napravljenim od dvolisnica za kontrolni rad, pretumba se u čovjeku svašta nešto. Jesen se polako uvuče u kuhinju, baštu i nozdrve pa nas tako sjetne čas razbija u paramparčad, čas sastavlja u neke odrasle cjeline. Obično se s početkom jeseni po selima počnu popravljati putevi. Samo jednog jutra nikne ona trokutasta tabla “radovi na putu” i velike mašine pored kojih su radnici obučeni u odijela drečavih boja. Moj djed Grga je penziju zaradio na jednom takvom radnom mjestu i meni je uvijek bilo zanimljivo što djed nema jedno radno mjesto nego njih mnogo njih i rado sam slušala njegove priče o ljudima koje je upoznavao na tim svojim radnim mjestima. Djed je inače bio majstor za kockice, pa je baba govorila da je djed po zanimanju kockar i što je najgore ja sam stvarno i mislila da je biti kockar i te kakvo zanimanje što sam jedne prilike napisala u pismenoj vježbi navlačeći tim činom na sebe valjanu srdžbu učiteljice. Učiteljica mi je prijetećim tonom objašnjavala da je djed putar, a ja sam tad svoju tvrdoglavost dovela do vrhunca i rekla joj da mi je baba rekla da je on kockar, jer pobogu valjda žena najbolje zna šta joj je muž. Trojku iz navedene pismene sam uredno isplakala. Kad god mi se ukažu putari iz oblaka prašine pogledom iz navike tražim djeda iako je on već godinama na nekom kažu ljepšem mjestu i mnogo mi se plače, mnogo, ma mnogo više nego nakon one trojke. I eto tako dok se krpe putevi, krpim se i ja krpljenjem ne bi li mi putevi sjećanja na djeda bili što prohodniji. Uvijek mi tabla “radovi na putu” sugeriše da je vrijeme za radove na duši, jer nekako imam neki šašavi osjećaj da sam dosta vremena prokockala na nebitnosti umjesto na djeda, jer sam kao i sva mlađarija tada mislila da će starenje i eventualni odlasci uredno zaobići našu kuću i moje najmilije.
