Crveni golf dvojka parkiran ispred kuće. Prednja karambolka se malo nakrivila. Na zadnjem sjedištu su Petrovica i Anđa. Čekaju ženu bolnih nogu – punicu divljeg taksiste koji ne krije negodovanje zbog čekanja.
– K’o da se za udaju sprema!
– Rado bi ti ud’o punanu, i to priko grane, da ti bude što dalje. – dobaci Anđa.
Punica se konačno ukaza. Sjede u auto, popravi suknju i samo što zet zavergla ključ, na um joj pade da nije neke dvije svijeće lojuše ponijela
– Auuuuu. Stop! Sa’ ću ja.
Zalupi vratima iz sve snage i pohita prema kući.
– Nek lupa, nisu njena. –frknu divljak.
– Oksanićemo.
– Ma nećemo.
Divljak upali auto, a punica se nacrta na prednjem sjedištu, okrenu sebi retrovizor i pogleda kako izgledaju lokne jučer urađene hladne trajne. Zet odmahuje glavom.
– I, đe sam stao? A ja. Nema u mene ni po babu ni po stricu. Ljudi nemaju ni ‘rza ni obraza. Sve ‘oće džabe. Meni kad ode dio ja ga iskeširam iz svog džepa. Skoro lamelu mijenj’o. Mami sam svojoj rek’o: „Mamo, ni tebe neću džaba vozit’.“ Ej, valja petera usta preranit’.
Punica stavi palac između kažipsta i srednjeg prsta pa oformi pesnicu. Proviri nokat palca iz pesnice.
– Evo ti, zete, šipčina. Usput meni niko neće naplatit’.
– Šumsko voće. –dodade Anđa.
Žene se počeše smijati, a on od muke pripali cigaretu.
– I veliš, sad se kaže umjesto šipka šumsko voće?
– Ja, ja! Nego, kako se ti nosiš sa svojim novijem nadimkom?
– Nosi se on sa mnom. Kad se naš Drago prest’o svađat’ s ljudima što ga zovu Jare…
– Osipa se on i dalje od otoga samo šuti. Znaš ti, Anđo, da je on jednom nastavniku rek’o jarane, ej nastavniku?! Djeci bilo dugo jarane, pa skratiše i on nama ostade Jare.
Anđu su nakon udaje zvali Markovica. Kad se razvela zvali su je potajno bivša Markovica, ali narod k’o narod, tajno ime umije da donese belaja pa ne htjedoše rizikovati jer jezik ponekad sam leti u krivom smijeru i zato je počeše zvati Anđelika. Pošto se na ovom podneblju sve češće na televiziji ukazivala Angela Merkel, počeše je zvati i Angela pa Merkelova pa onda iskombinovaše Merkelovica. Nije se ljutila na novi nadimak koji se oprimio uz njenu ličnost k’o ranjena gladiška u žitu nakon kopanja.
– Zete, ustavi! Moram ovo dat’ Miri. Rekla je da joj ostavim prid kućom.
– ‘Oćel meni kad svanit’ providan dan? –promumlja.
Ugasi auto. Punica Jela opet zalupi vratima. Brzo se vrati. Jare pokuša upaliti auto, ali bezuspješno. Poče drobiti i psovati. Izvadi neku paliju i reče punici da izađe napolje s njim.
– ‘Oćel ovo on nju izmlatit’? –drhteći prošaputa Petrovica.
– Ma jok. Ne smije on njoj pera odbit’. Smije ‘vako malo lajuckat’ i to mu je sve.
Podiže haubu i pokaza punici gdje da udari.
– Utuće je k’o što očima gledam. Dig’o onaj lim da mi ne vidimo kako je ubija! Da neće i nas, jer smo svjedoci…
Vrati se u auto i povika:“Sad ga kuči.“ Golf zatrza i upali.
– Moram mijenjat’ alnaser. Ne da se sirotinji sitno samljet…
– Ja, zete, misla da si ost’o bez goriva. Kontam možda si popio opet pare pa…
– A što ti sa drugim zetom nisi išla na groblje? U Dragana kola od trideset ‘iljada eura.
– Eto, žene, svjedoci ste, on mene samo ujeda. Ja šta god da kažem, on Dragana i Jadranku pominje. A đe ste vas dvije take lijepe bukete uzele?
– Uzela nam tvoja Mara u Tuzli. Nisu bili ni skupi, samo pet maraka, a imaju po dva’est i jednu ružu.
– Što meni ne kaza da i ja uzmem? Jesu lijepi. Izgledaju baš bogato. –obrati se zetu.
Stigoše na groblje. Ispred groblja ogroman frižider. Oko friždera se okupili ljubitelji ljute kapljice i pričaju.
– Jesi l’ išo Peri na sahranu?
– Nisam, neće ni on meni doć’.
– Eno velečasni škropi grobove.
– Lopov! Svaki grob dvije marke puta puna ova njiva grobova… Auf! Neće od mene dobit’. Draže mi poškropit’ grlo za dvije marke. Da živim dok sam živ.
Mara je stojala pored očevog groba i čekala majku. Stavila je svoj buket u vazu. Jadranka je kupila podatan buket prirodnog cvijeća i položila ga na grob. Najmlađe dijete, petogodišnjak plave kosice, se dosađivalo. Dvoje starije djece, srednjoškolci, ćute. Ti se nikad nećeš udati iz računa!- padoše joj na um riječi njenog učitelja. Računati je naučila na groblju, iz dosade. Opasna je dosada, kažu opasnija čak od bijede. Zar ima išta opasnije od bijede? Misli su presretale jedna drugu i udarale na oči kao grad na poljoprivredna dobra. Jadna Ivica, žensko siroče sa muškim imenom. Od munje, groma, grada i zle godine… Oslobodi nas gospodine… Pobrkala je i molitve. Blagoslov polja je u proljeće, a ne sad. Udala se za Dragu, divljeg taksistu kojeg svi opisuju jednom rečenicom – Neće kile! Od marke je morala praviti tri, a te tri rasporediti tako da jedna ide djeci, druga u kuću, a treća na treće strane – Dragi ili materi Jeli. Strese se od studeni. Jaknu koja je iznad lijeve dojke imala znak šape nije mogla zarozati pa se vjetar vjerno sklupčao kad god puhne pod njene mokre pazuhe. Važno da rukavi odgovaraju i da ne steže u ramenima. Jaknu je nosila sestra samo jednu sezonu pa proslijedila njoj. Wolfskin je šteta baciti. Ta vrsta štete ju je oblačila godinama. Sestrin muž Dragan zvani Brko je stojao iza njih pored groba svog oca Ilije. Njihova djeca su u rukama držala flašice soka kupljene ispred groblja. Mara je ponijela vode od kuće. Dječak je razmišljao kako da mamu obrlati da mu kupi plastični pištolj koji se prodavao na štandu do friždera. Sa lampinjona spade metal, a dječak ga brže bolje uze u šaku i zavrišta spržen. Majka isu pola litra vode na opureni dlan i dječak se jedva smiri.
– Ova tvoja djeca ništa ne znaju. –konstatova Jadranka – Logično je da se metal užari.
Mara prešuta. Stigoše Jela, Merkelovica i Petrovica.
Pored srcolikih spomenika iz očiju ispadne najviše suza. Tri prepoznatljiva ženska glasa su svake godine nadglasavali paroka i kroz bolne uzdahe oplakivali svoje voljene. Majušna žena vazda u crnini, da ne povjeruješ da iz onako krhkog tijela onolika silina glasa izlazi –za sinom poginulim u ratu. Niska, debela ženica davno skinula crninu, ali suze nikako da presuše, oplakivala ubijenu kćerku i unuku, iz godine u godinu sve jače i jače. Treća glasna majka je oplakivala kćerku koja se ubila. Petrovica im se pridruži.
– Moj Pero, suzo neprolivena, moj Pero, riječi neizgovorena…
Merkelovići dođe da joj priđe i opali hrapavom, radničko po sred nosa pa da onda barem zna zašto plače. Pero i Petrovica su imali podignute spomenike. Na spomeniku Perina slika iz mlađih dana. Kad ga pogledaš da kažeš „šteta mladosti“, a Petrovicina iz starih dana, slikana nakon kopanja kada joj je sunce opurilo već podobro pohabano i izborano lice. Neko se grohotom nasmijao. Svi su tražili uljeza pogledom. Čulo se još nekoliko prigušenih i zamalo odgođenih salvi smijeha. Grupica ljudi iza Petrovice se odjednom smijala glasno. Ljubila je spomenik i plakala. Onda je poredala svijeće raznih boja i veličina i u vazu stavila onaj buket crvenih ruža što izgledaju bogato. Pa opet zajaukala i zaplakala mazeći onaj mermer. Ovu predstavu igra za narod – kako dolikuje jednoj novopečenoj udovici. Toliko se zanijela u predstavi za narod da je i cvijeće i svijeće poredala na svoju stranu zajedničke grobnice i čitavo vrijeme ustvari ljubila i mazila jagodicima prstiju svoju sliku na onom mermeru.
Ilinca je ćutala. Poljubila je sliku na mermeru kad je došla, duboko uzdahnula, poškropila grob i zapalila svijeću. Stavila je i onaj buket ruža što izgleda bogato u izlivenu, bijelu vazu. Misa je počela. Iza spomenika se pojavljuje plavičasti dim. Traže vraga u cigari pod misom – pomisli Ilinca. Pušači skrivači su plavokosog dječaka legitimisali sa čiji si. Jadrankine pete su propadale u vlažnu ilovaču.
– Ja budale, obukla štikle na groblje. – neko prokomentarisa.
Jela se k’o golovrati oroz poče okretati glavu da ustanovi ko se usudio da to kaže protiv Jadranke, njene mezimice. Kako je ocu lijep buket kupila – što to ne kažu, majku im lajavu? Marin buketić, mnogo ljepši od uobičajnog plastičnog cvijeća, činio se naspram Jadrankinog nekako jadno i siroto.
– U ono vrijeme gradila se crkva. Bogataš naredi slugama da izbroje hiljadu zlatnika, rasporede ih u deset vreća i natovare na magarce. Sluge tako i uradiše. Stigoše bogataš, sluge i magarci sa onim zlatnicima, a ispred njih žena daje za izgradnju crkve svoj jedan jedini zlatnik. Ko je dao više? Braćo i sestre, ne dajte da vas materijalizam zavara. Žena je dala više. Ona je dala sve što je imala. –odjekivale su sa razglasa svećenikove riječi.
U jednom trenutku dosade, uhvati se plavokosi dječak za buket iz kineske prodavnice i trgnu onu jednu ružu iz vaze sa Ilinog spomenika. U dječakovim rukama se ukazaše crvene gaćice. Raširio ih je sićušnim šakama, podigao u visinu očiju i posmatrao nekoliko trenutaka ne vjerujući šta vidi. Činilo se kao da se samo on i te gaćice nalaze na brdovitoj površini omeđenoj hrastovom šumom. Grohotan smijeh se opet pomiješao sa molitvom i neartikulisanim uzdasima uplakanih. Majka se zacrvenila, prišla mu s leđa, udarila ga teškom šakom tamo gdje se u šav priljubljuju tjemena i potiljačna kost i istrgla iz šaka one gaćice koje su na prednjem mrežastom dijelu imale dijagonalno postavljenu ružu. Dijete od smijeha nije imalo snage zaplakati. Dvadeset i jedne tanga gaćice smotane u dvadeset i jedu ružu. Ilinci je došlo zlo. Znala je da će Brko galamiti na nju kad dođu kući. Maru je zaboljela glava. Žena je dala sve što je imala –odjekivalo je. Jadranka ih je posmatrala sa gađenjem.
Idite u miru božijem.
Amen.
