Naslovna Blog Kava s Ivonom: Led

Kava s Ivonom: Led

Naša učionica je bila na spratu. Grijali smo se na peć kreka veso i toplo je bilo samo kada se nalazimo pored te peći. Vodu smo pili iz zelene, baštovanske kante sa tufnama pored koje je bio metalni lončić tamno sive boje. Ta kanta je bila postavljena na stolicu pored ormarića, a ispred ormarića je bio učiteljicin sto zelene površine i stolica, veoma ugodna za sjedenje za razliku od naših drvenih klupa. Pod je najviše škripao između drugog i trećeg reda. Jednog sam jutra krenula u školu malo ranije zato što je bilo poledilo, a to isto je uradila i jedna djevojčica. Ona je stigla prije mene, ispružila ruke iznad vese i grijala se. Bile smo same u učionici pa sam joj se pridružila.
– Jest hladno! – pokušala je započeti razgovor.
– Jest!
– I poledilo je!
– A po ledu pao snijeg, najgora kombinacija. – dodajem u nevjerici da ona uopšte može oformiti rečenicu bez da razgovor ne skrene na moje zube.
– Katastrofa. Jedva čekam proljeće, a ti?
I tad odlučih ne nastavljati razgovor u pravcu proljeća i obostranih želja već je onako izravno pitati nešto što sam htjela pitati sve one koji su ikad imali potrebu uputiti mi kakvu sočnu uvredu.
– A zašto ti mene zajebavaš zbog mojih zubi svo ovo vrijeme?
Pogledala je u škripavi, drveni pod i zagrizla donju usnu svojim biserno bijelim zubima.
– Pa zato što to svi rade. Ali, nećeš mi sigurno sad vjerovati, ja se nakon toga uvijek osjećam loše.
Vjerovala sam joj, ali još uvijek ne mogu vjerovati koliko su se ljudi spremni osjećati loše samo da bi bili kao većina.