Čim septembar naseli stranicu kalendara i mi djeca pođemo u školu jedna se stvar odmah promijeni – naš doručak. Na selu je doručak tokom ljeta sličan ručku, jer mora nešto da te drži do iza podne, ne može gladan ni raditi ni igrati se. Međutim nema se kad jednom školarcu na uranak praviti naveliko i naširoko, pa smo imali dvije opcije – bijela kafa, puno mlijeka, malo kafe da ne gorči i okrajak samuna sa preukusunom koricom ili čaj po izboru, a izbora bilo koliko te volja, jer ako ičega ima kod nas, raznih ljekovitih trava ima za izvoza i uz taj čaj kriška pomazana margarinom ili domaćim džemom čija je raznolikost također bila na zavidnom nivou. Jedno je jutro djed otišao prije babe u štalu, pa se brže bolje vratio po nju, jer se krava telila. Rođak Boris i ja moradosmo sami sebi napraviti čaj što nama naravno uopšte nije teško palo, pa smo umjesto standardnih, domaćih čajeva izabrali neki kupovni, jer mora da je taj čaj mnogo bolji od nama poznatih, jer se plaćao.
– Ovaj ćemo! – potvrdi Boris radosno – Čim se to ne daje nama mora da se čuva za kakve goste k’o i slatkiši.
– Baba to samo sebi pravi, vidjela sam je.
– Pa ja, sve najbolje uzme sebi.
Ubacimo mi u vrelu vodu te suhe biljke, ali duplu dozu, kad se već guštiramo nek to bude duplo, ne valja štediti na sebi. Čaj je bio gorak do zla boga, a i dalje, zašećerili smo ga pošteno i šta ćemo naviknuti da se hrana ne baca nego gristi krišku, piti i ćutati, pa šta bude. I bilo je. Još na prvom času zaboljeli su nas stomaci, pa smo pušteni kući. Previjali smo se k’o gujavice ta tri kilometra do kuće moleći nebesa da naiđe ko od komšija autom, ali ništa. Odjednom se zaustavi neki auto i ponudi nam prevoz. Čovjek je vidio da smo bolesni. Odbili smo odmah, jer nema sjedat’ u kola s nepoznatima. Stigli smo kući blijedi i iscrpljeni od povraćanja i ugledali auto čovjeka koji nam je ponudio prevoz. Nikoga nije bilo kod kuće. Ključ smo našli pod vazom. Vijećali smo oko izbora čaja koji nas je trebao izliječiti. Utom se pojavi baba koja je otkrila šta nam je. Pili smo čaj od kadulje koji nije za piće nego za ispiranje usta koji je ona koristila da umiri desni dok se navikavala na zubnu protezu. Kasnije su došli djed i veterinar. Taj nas je doktor pohvalio što nismo htjeli ući u auto nepoznate osobe, baba i djed su bili ponosni, jer je pila vode priča o krađi djece.
– Doktore, de nas izliječi, platićemo ti! – zakuka Boris.
– Baš me zanima od čega ćete vas dvoje platiti… – poče nas baba bockati.
– Ja sam doktor za životinje, a ne za ljude.
– Jedina razlika između nas i životinja je što oni ne znaju pričati, ne idu u školu i umjesto odjeće imaju krzno, unutra smo isti! – objašnjava Boris.
– Nije to baš tako…
– Lijepo nam reci da nam nećeš pomoći što ti je krivo, jer nismo htjeli sjest’ u kola s tobom…
Ponosni baba i djed su postali ljuti što se raspravljamo sa velikanom poput veterinara. Veterinari su bili cjenjeniji u selu od doktora medicine i njima se moralo tepati više nego najvoljenijem.
Boris i ja smo do naveče stekli interni nadimak u krugu porodice – kaduljari. Ostala sam i kroz život pravi kaduljar zbog problema sa desnima dok je Boris imao malo više sreće sa zubima i zubnim mesom i svega mi smije faliti, ali kadulje ne. E, što se životinja tiče, na teži smo način naučili da ni unutar nisu iste kao ljudi i to ne samo anatomski, jer često imaju kud i kamo više duše nego pojedini ljudi.
