Naslovna Istaknuto Ivona Grgić: Pohvala

Ivona Grgić: Pohvala

283

Kad sam završila prvi razred osnovne škole, kod nas je u goste došao moj rođak Miroslav, momčić stariji od mene i rođaka nekih desetak godina. Ponudio se da ide s nama po knjižice, a mi smo to jedva dočekali i uredno smo se šepurili pred školom, jer imamo čaršijskog rođu. Ja sam uz knjižicu dobila i pohvalu koju na kraju svake školske godine dobije najbolji učenik. U tom se nakostriješiše oblaci nad Majevicom, pa nas na putu od škole do kuće ufati jaka kiša. Miroslav je pod majicu stavio moju pohvalu, a u naramak je uzeo vrećicu sa dva hljeba koja smo kupili po babinoj naredbi i na taj način zaštitio ono meni veoma bitno parče papira. Kući smo stigli mokri k’o miševi, a pohvala je ostala suva k’o barut. Ko god nam je došao u posjetu narednih dana, imao je priliku vidjeti mog truda potvrdu.

Ta je pohvala bila jedna od najljepših stvari koja mi se desila u toj posljednjoj, ratnoj godini punoj neizvijesnosti, pa sam željela sa svima podijeliti sreću za koju sam se itekako trudila. Jednog nam je dana na kafu prispio vječito namrgođeni čika F., koji je imao godina kao moji roditelji. Iznijela sam onu pohvalu iz sobe ne bi li moje radovanje iščičilo od njega barem jedan osmijeh, a on je prekolutio očima, zacerekao se hinjski i rekao mi pred svima:”Šta se, jado, prsiš? Taku je istu dobio N. u prvom razredu. Nekol’ko je puta njome htio obrisat’ guzu, ali ga sve nešto ometalo u nakani, pa ju je u ratu iskoristio tako što je isjekao i iskoristio umjesto papirića za cigare.”

Taj je N. bio notorni alkoholičar labavih higijenskih navika sklon da ženu malo po zubima čim mu šta nije po volji, a po volji mu nikad ništa nije bilo. Uvijek se u selu uzimao za mjeru goreg od najgoreg. Moja je radost splasnula i nikada više nikome nisam pomenula ni tu pohvalu ni one buduće. Svoja sam postignuća od tada ćutala i krila kao guja noge, kao da se radi o sramotama, a ne o plodovima truda i rada, jer sam se bojala da će neko reagovati kao F. i srušiti mi onu mrvicu jedva skuckanog samopouzdanja. U četvrtom sam razredu saznala da N. nema ni razreda škole, pa sam se naljutila na roditelje što mi to onda pred F. nisu predočili. Uprkos saznanju, obrazac strahovanja sam zadržala sve dok nisam naučila da ljudima poput F. baš moraš pod nos poturati sve ono lijepo što ti se desi jer za takve nema veće kazne od tuđe radosti, pa makar to bila radost i nekoga ko ima svega sedam godina.