Nagrada za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije u području kulture i sporta, očuvanja tradicijske baštine i humanitarnog rada, na prijedlog Općine Gunja i Muzeja Cvelferije, ove godine dodijeljena je Stjepanu Bogutovcu (81) iz Gunje, iz Republike Hrvatske koji važi za kroničara slavonskog i posavskog kraja, čiji je nemjerljiv doprinos vezan i Brčko distrikt BiH. Sportskim novinarstvom Bogutovac se bavi više od pola stoljeća, a za sebe voli reći kako nije klasični novinar, nego dopisnik i ljubitelj sporta neovisno o kojoj sportskoj disciplini se radilo. Tom prigodom razgovarali smo sa Stjepanom, u narodu poznatiji i kao čika Stipe, o njegovom nimalo laganom životnom putu i pozivu koji ga je pratio tijekom njegovog odrastanja.
Razgovarala: Ivana Pirić
HG: Za početak da nam se predstavite kroz svoju životnu priču, za koju ste nam u internom razgovoru kazali da je bila poprilično teška?
BOGUTOVAC: Rođen sam selu Gunja, u tadašnjoj Općini Županja 5. kolovoza 1942. godine i to od majke Ane i tate Đure, koji je tada bio državni službenik, a potom i domobran. Ostao sam s bolesnom majkom koja je oboljela od tuberkuloze. Sjećam se da ju je moj djed Franjo vozio na zaprežnim vozilima u Zovik na planinu Majevicu zbog čistog zraka, kako bi joj bilo olakšano liječenje. No, ne zadugo, majka mi je umrla i to kada sam imao pet godina. S obzirom da je otac bio mobiliziran, stradao je u Bleiburgu dvije godine poslije, pa sam ostao i bez oca, tako sam sam odrastao s roditeljima mojih roditelja. Iako sam bio slabašno dijete, osnovno školovanje sam započeo u Gunji, a završio u Brčkom, gdje sam završio srednju Ekonomsku školu, a potom i višu Komercijalnu školu. Kao stipendist završio sam i Pedagošku akademiju u Sarajevu. Radio sam u Željezničko-građevinskom poduzeću (ŽGP) koje gradilo prugu Sarajevo – Ploče. Potom sam dobio angažman tajnika u školi moje rodne Gunje.
HG: Kada ste se prvi put susreli s loptom, ali i ona s vama?
BOGUTOVAC: Davno, još kao djeca igrali smo se na meraji onim loptama zvanim krpenjače koje su se pravile od krpa uvezenim kanapom i goveđe dlake. Tada me sa meraja zove baka “Ajde Stipo, na’rani piliće“, a ja brže bolje nahranim piliće, pa se vratim igri. No, pravu loptu kupio mi je, kako mi kažemo, moj dido na pijaci.
HG: A kada ste se susreli s novinarstvom?
BOGUTOVAC: Bilo je to u trenutku kada sam kao tridesetogodišnjak sreo Stjepana Tomića, novinara iz Županje, koji je tada bio službenik i dopisnik. Jedne prigode, izašao je iz svog automobila sa, sjećam se, crvenim registracijskim tablicama, te mi rekao: „Stipo, uzmi, zašilji pero i piši”, na što sam mu odgovorio da ja nisam za toga, no on je u mene vjerovao više nego ja. Ubrzo sam sreo i Stjepana Peteka, te je trojka Stjepana u to vrijeme bila jedinstvena u Slavonskoj ravnici kada je riječ o novinarstvu. U to vrijeme imali smo Županjski list, ali nije bio aktivan, pa sam počeo pisati za naš list, a potom i za Politikin zabavnik. Nedugo, krenuli su drugi angažmani u domeni dopisništva za brčanski Graditelj, sarajevsko Oslobođenje, Glas Slavonije, novosadski Dnevnik, beogradski Sport, Vjesnik, Večernji list, obiteljski tjednik Arena, za razne radiopostaje i dr.
HG: S kojim ste se izazovima susretali u to vrijeme, s obzirom da u to vrijeme nije bilo lako biti sportski novinar jer je u zdravoj konkurenciji opstajao najbolji od najboljih?
BOGUTOVAC: Nikada nisam imao problema s kolegama u poslu, no jedino što me gušilo bilo je to što nisam imao telefon. Izvještaje sa utakmica morao sam slati iz hotela Posavina, čekajući da svi gosti završe svoje telefonske razgovore.
HG: Uradili ste na stotine razgovora sa sportašima i trenerima. Koji biste mogli izdvojiti?
BOGUTOVAC: Kada je bijeli sport u pitanju to je Ivan Ljubičić s kojim sam se slučajno upoznao na moru. Poseban dojam na mene ostavio je Ćiro Blažević, legenda naših trenera i jedan veseljak. To je bio čovjek koji je volio i sport i život. On je tada doveo tuzlansku Slobodu u Gunju, gdje je odigrana prijateljska utakmica. No, općenito gledano svi su mi sugovornici na poseban način bili i ostali dragi i svatko od njih imao je zanimljivu i drugačiju priču.
HG: Kako ne bismo brojne nagrade izostavili, a bilo ih poprilično za vrijeme bivše Jugoslavije, možete li nam nabrojati neke koje su vam posebno prirasle srcu?
BOGUTOVAC: Posebna mi je nagrada ova posljednja koju sam dobilo za životno djelo Vukovarsko-srijemske županije. Također, jako mi je draga i ona koju mi je predsjednik Hrvatskog nogometnog saveza Vlatko Marković osobno uručio, a riječ je FIFA i UEFA priznanjima. Proglašavan sam u Brčkom za najboljeg sportskog novinara četiri puta, te se zahvaljujem ljudima koji su prepoznali moj rad.
HG: Vi ste također i humanitarni djelatnik, čiji je angažman bio posebno uočljiv tijekom Domovinskog rata, ali i u poplavama 2014. godine u kojim je i vaša kuća bila potopljena.
BOGUTOVAC: Dugo sam radio u Crvenom križu i za Caritas, ali i Merhamet. Zanimljivo da sam uspio u onoj prigodi kada je trebalo pomoći ljudima koji su bili u potrebi da napravim jedan punkt za podjelu hrane ljudima ujedinjujući dobrovoljne organizacije rada pod jedan krov. Meni nikad nije bio interes novac, jer sam oduvijek volio pomagati ljudima. Za angažman dopisnika dobivao sam mizerne honorare, po godinu dana čak i ništa jer ja nikad i nisam dobro zarađivao od ovog poziva, ali sam zahvalan što sam mogao i još uvijek mogu raditi ono što volim, neovisno o radnom vremenu, danu i satu.
HG: Na koncu, ispričajte nam jednu anegdotu u kojoj ste pobijedili i sebe i drugog na terenu vlastitih očekivanja i što biste poručili mladim sportskim novinarima?
BOGUTOVAC: Sjećam se da sam prenosio nogometnu utakmicu u kojoj je igrao HNK Hajduk. Nakon završetka, kolega se htio našaliti sa mnom preporučivši mi da uradim razgovor s desnim veznim igračem koji je bio gluhonijem, a da ranije o tome nisam bio upoznat. Prišao sam igraču i uradio s njim intervju, o kojem sam izvijestio svog kolegu, a tu je bilo još ljudi. Oni su se počeli smijati, kazavši mi da govorim neistinu. No, nisu se dugo smijali, moj djed je bio gluhonijem i ja sam znao njihov znakovni jezik. Mladim sportskim novinarima poručio bih da rade vrijedno i pošteno, da koriste navodnike u razgovoru sa sugovornikom i da nikad ne izmišljaju riječi kako bi imali što bolju priču.
