Kad je počinjao rat na našim prostorima, glumac, pjesnik i glazbenik Rade Šerbedžija je otvoreno govorio protiv rata. Mnogi su to krivo protumačili, no on je smatrao da su javne osobe trebale još snažnije govoriti protiv rata.
“Ja o tome ne volim ni govoriti, znate… Ja ne želim o tome govoriti. Ja znam da ništa nisam učinio, ama baš ništa, nikome nažao niti što bi doprinijelo bilo čemu. Ali, jednostavno uz neke stvari nisam mogao, a bio sam definitivno protiv rata kao takvog. Svakog rata i svakog nacionalizma. Tu ne možeš opstati. Jer kad je rat, ti moraš odabrati stranu… Nećemo o tomu. Ne volim o tome ni misliti”, rekao je Šerbedžija nedavno novinarki HRT-a Morani Kasapović.
Odlazak s ovih prostora za njega je bilo jedino rješenje:
“Ali nikada nisam otišao zauvijek jer sam znao da se stvari moraju promijeniti. Jer sam znao da u tim istim zemljama, u Hrvatskoj gdje sam rođen, u Srbiji u kojoj sam živio, u Bosni u kojoj sam radio, svugdje, da ima toliko divnih ljudi, toliko divnog svijeta. Osim toga, moja rođena djeca su Hrvati. I moj sin Danilo, majka mu je Hrvatica, i Lucija”, dodaje Šerbedžija.
Kad se čuju ratne trublje, kaže Šerbedžija, nema vremena za objašnjavanje:
“Kome ja mogu objasnit nešto, a njegovo dijete je pogodila granata naroda kojem ja pripadam?! … Ja sam duboko svjestan toga i žao mi je toga… Vrlo malo je takvih ljudi kojima se dogodi takva neka strašna nesreća i da mogu prijeći preko toga i da mogu ponovo normalno razgovarati s nekim drugim ljudima koji nisu ništa krivi, a pripadnici su ovog ili onog naroda koji je njemu nanio zlo”, napominje Šerbedžija.
No slaže se s Miroslavom Krležomda je dužnost umjetnika da bude na neki način i disident, pa pomalo čak i defetist u odnosu prema autoritetima i vlasti, da je dužnost javnih osoba da progovaraju o nekim velikim problemima.
“Ja kad sam bio najpopularniji u toj Jugoslaviji, po anketama svim, i tad sam uvijek nešto pričao što ne treba… To je bilo u doba kad sam ja na neki način javno branio Miku Tripala i Savku. Ne samo njih u Hrvatskoj nego i Latinku Perović i Nikezića Marka u Beogradu, i liberale, jer sam osjećao, recimo kao intelektualac, mladi čovjek, umjetnik, da se nešto mora u toj jednopartijskoj državi mijenjati”, podsjeća Šerbedžija u emisiji HRT-a Razgovor s razlogom.
Zato smatra i da je važna provokacija u umjetnosti. Svaka umjetnost mora biti provokativna, mora postavljati pitanja, mora pokušati davati odgovore.
“Umjetnost mora biti avangardna. Mora, kako kaže Shakespeare, pokazati svijetu njegovo pravo lice u ogledalu”, zaključuje.
