Piše: Matea Tunjić
“Postoje u nama neke neprevodive dubine, postoje u nama neke stvari, neprevodive u riječi.” Ovaj citat poznatog balkanskog kantautora, koji će, nadam se, i sam jednoga dana pronaći mjesto u našim Knjiškim mrvicama, najbolje pristaje uz osjećaje koje u čovjeku budi poezija Vesne Parun. Jer premda Balaševića svi možemo slušati na radiju ili youtubeu, njegovi se tekstovi mogu recitirati i na večeri poezije. Čak se katkad i čini da Đole u pjesmama recitira svoje stihove, a upravo to čini na samom kraju svoje “Provincijalke” ostavljajući nas u promišljanju o čovjekovim nepremostivim dubinama. O onim stanjima koja nas razjapljenih usta, popularno rečeno, ostavljaju bez teksta. O osjećajima koje želimo iskazati drugima, ali ne znamo kako i ne pronalazimo za njih prave riječi. Čini se da, kao što zakoni šute među oružjem, tako i riječi bježe pred najdubljim čovjekovim proživljavanjem ljubavi, izdaje, tuge i boli. I bez obzira na to koliko mi bili vješti s riječima ili ne, uvijek će postojati dijelovi duše koji će bez teksta ostaviti i pjesničke virtuoze. Tako i naš kantautor, prije izrečenog citata kaže: “Riječi jesu moje igračke i cakle mi se u glavi kao šareni staklići kaleidoskopa (…), ali… ”
Možda zbog toga čovjekovi osjećaji bježe u poeziju, u ono subjektivno, u apstraktne stihove koji u čitatelju bude iste neprevodive dubine, iste neopisivosti i neko olakšanje da nije jedini, da se nemogućnost iskazivanja ne događa samo njemu. Zbog toga poeziju čovjek čita rjeđe nego romane, jer ona je teška, ali lijepa, od čovjeka traži da se spusti u nepoznate dijelove duše, da proživljava ono neizrecivo, neobjašnjivo, daleko, a ipak nekako očito, jasno i blisko. I upravo su zbog istog osjećaja neopisivosti dubina, koje u čovjeku bude pjesme poznate hrvatske pjesnikinje i prevoditeljice, naše ove subotnje Mrvice kratke jer nema boljih riječi za opisivanje izdaje, boli, tuge i nedostajanja od stihova Vesne Parun koji se nalaze u nastavku.
Izbor iz poezije Vesne Parun:
Kad ptica prestane voljeti
“Kad ptica prestane voljeti drugu pticu, ona joj ne kaže:
“Odleti sada tisuću milja daleko, da ne bi gledala
kako se gomila ravnodušnost u mojim zjenicama!”
Jer ptica nije troma kao čovjek; daljina je za nju
lepršanje slatke svjetlosti koja raspiruje ljubav.
Ne kaže joj: “Sada se sakrij tisuću
stopa duboko ispod zemlje,
da ne čuješ kako pjevam u predvečerje
nježnu uspavanku drugoj dragani,
koja leži s kljunom u mome krilu!”
Jer ptica nije površna kao čovjek;
ona zna da se otkucaji srca
pod zemljom propinju još snažnije,
i umjesto umirujućih zvukova
uspavanke cijela bi šuma morala slušati
tutnjavu podzemlja koju je izbacila bol.
Zato kad ptica prestane voljeti drugu pticu,
ostane pokraj nje da tu umre, u samoći.
A čovjek kad prestane voljeti drugog čovjeka,
od stida i pomutnje ne zna što bi i,
bježeći sve to dalje od njega,
ugnijezdi zauvijek u svome srcu njegovu tugu.
Nema malih boli. Ljudi vole male boli.
One su lijepe, a ne bole mnogo.
Izgube li ih, priskrbit će sebi lako druge,
još manje skupe i manje bolne –
jer bol iskustvom otupljuje,
a premnogo iskustva nudi se na vašaru u bescijenje.
Ljudi vole kratke susrete, kratka pisma,
male doživljaje za koje ne treba tražiti
smisao daleko u zvijezdama ni u odviše opasnim,
nepoznatim predjelima duše.
Ali te male boli uvlače se neopazice
u naše meso izvrgnuto oštrici dosade,
one postaju u njemu naša smrt.
I zbog tog bezbroja malih lešina –
što se nečujno u nama raspadaju –
zavijaju cijelog života oko naših kuća strvinari,
a oko našeg čela izranjenog od mnoštva
malih jauka igraju se mravi.
Tako neće imati što da propadne
u nama kad nas potresu iznenadno velike boli,
proizašle iz velikih stjecišta razloga,
netaknutih opomenom.
Gledat ćemo bezbrižno mrave kako se
približuju i golema jata bjeloglavih
lešinara kako kruže u sve to nižem
luku iznad naših pragova i šaputati im:
“Nemate što tražiti ovdje, prijatelji.
Tu nema ničeg više osim slike
prašnog kostura ogrnuta sjećanjima,
a taj – budite sigurni – nije za vas!
Meso i krv i slatki voćnjak srca
pojedoše nam male boli,
mrvicu po mrvicu – one oglodaše sve do kosti,
do ove luknje u prostoru, zar ne vidite?”
Nema malih boli.
Nema malih boli pod ovim suncem.”
Mati čovjekova
“Bolje da si rodila zimu crnu,
o mati moja, nego mene.
Da si rodila medvjeda u brlogu,
zmiju na logu.
I da si poljubila kamen,
bolje nego lice moje,
vimenom da me je dojila zvijerka,
bolje bi bilo nego žena.
I da si porodila pticu,
o mati moja, bila bi mati.
Bila bi sretna,
krilom bi ogrijala pticu.
Da si porodila drvo,
drvo bi oživjelo na proljeće.
Procvala bi lipa,
zazelenio šaš od pjesme tvoje.
Do nogu bi ti počivalo janje,
da si mati janjetu.
Da tepaš i da plačeš,
razumjelo bi tebe milo blašće.
Ovako sama stojiš
i sama dijeliš muk svoj s grobovima.
Gorko je čovjek biti,
dok nož se s čovjekom brati.”
Da si blizu
“Da si blizu, naslonila bih čelo
Na tvoj štap i nasmiješena
Ovila bih ruke oko tvojih koljena.
Ali nisi blizu i moja ljubav za tobom nespokojna
Ne može da usne ni u noćnoj travi
Ni na valu morskom, ni na ljiljanima.
Da si blizu. Da si barem tako nestalno blizu
Kao kišni oblak nad izgubljenom kućom u dolini.
Kao nad morem surim krik galeba što oblijeće
Pred dolazak oluje u večer punu briga.
O da si barem tako tužno blizu
Kao svijet što spava zatvorenih očiju
Pod bijelim pokrovom snijega u tišini
Kamenih šuma, čekajući proljeće.
Da si blizu, o moj hladni cvijete.
Samo jednom krenjom da si blizu
Neveselim vrtovima mojim
Što već sahnu, klonuli od bdijenja.
Ali, noć je i svijet je daleko
A ja ne znam mir tvoj. Ptice moje
S tvojih su grana sašle. I sjaj zore
Iz mojih zjena odlazi zauvijek
U uvrijeđenu zemlju zaborava
U kojoj je neznano ime ljubavi.”
Ti koja imaš nevinije ruke
“Ti koja imaš ruke nevinije od mojih
i koja si mudra kao bezbrižnost.
Ti koja umiješ s njegova čela čitati
bolje od mene njegovu samoću,
i koja otklanjaš spore sjenke
kolebanja s njegova lica
kao što proljetni vjetar otklanja
sjene oblaka koje plove nad brijegom.
Ako tvoj zagrljaj hrabri srce
i tvoja bedra zaustavljaju bol,
ako je tvoje ime počinak
njegovim mislima, i tvoje grlo
hladovina njegovu ležaju,
i noć tvojega glasa voćnjak
još nedodirnut olujama.
Onda ostani pokraj njega
i budi pobožnija od sviju
koje su ga ljubile prije tebe.
Boj se jeka što se približuju
nedužnim posteljama ljubavi.
I blaga budi njegovu snu
pod nevidljivom planinom
na rubu mora koje huči.
Šeći njegovim žalom. Neka te susreću
ožalošćene pliskavice.
Tumaraj njegovom šumom.
Prijazni gušteri neće ti učiniti zla.
I žedne zmije koje ja ukrotih
pred tobom biti će ponizne.
Neka ti pjevaju ptice koje ja ogrijah
u noćima oštrih mrazova.
Neka te miluje dječak kojega zaštitih
od uhoda na pustom drumu.
Neka ti miriše cvijeće koje ja zalivah
svojim suzama.
Ja ne dočekah naljepše doba
njegove muškosti. Njegovu plodnost
ne primih u svoja njedra
koja su pustošili pogledi
goniča stoke na sajmovima
i pohlepnih razbojnika.
Ja neću nikad voditi za ruku
njegovu djecu. I priče koje
za njih davno pripremih
možda ću ispričati plačući
malim ubogim medvjedima
ostavljenim u crnoj šumi.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
budi blaga njegovu snu
koji je ostao bezazlen.
Ali mi dopusti da vidim
njegovo lice, dok na njega budu
silazile nepoznate godine.
I reci mi katkad nešto o njemu,
da ne moram pitati strance
koji mi se čude, i susjede
koji žale moju strpljivost.
Ti koja imaš ruke nevinije od mojih,
ostani kraj njegova uzglavlja
i budi blaga njegovu snu.”
