Naslovna Istaknuto Ljerka Lukić se prisjeća svojih školskih drugara koji su poginuli u ratu...

Ljerka Lukić se prisjeća svojih školskih drugara koji su poginuli u ratu 1993.godine braneći rodnu grudu

186

Piše: Ljerka Lukić

Prvi dio:

U živiničkim osnovnim školama Vladimir Nazor od prvog do četvrtog razreda (1969. – 1973.) kod učiteljica Petre Kljajić i Ljerke Cirger (na praksi), potom Mithat Haćam Aćim od petog do osmog razreda (1973. – 1977.) s razrednicom Ankicom Andrić, matematičarkom, svako je od nas u razrednoj zajednici – Odjeljenje C – bio nekako poseban; jedni po pjevanju u školskom horu, drugi po igranju nogometa, jedni super matematičari, drugi super košarkaši, ovi po ručnim radovima, oni po zanimanju za disco muziku, neki po prikupljanju poštanskih markica, neki po igranju šaha, neki po zanimanju za radiotelegrafiju… Ja sam bila poznata po nošenju naočala, dugim noktima, likovnim radovima, literarnim sastavima, recitiranju i glumi, te po izboru za predsjednicu omladine Škole.

Ali naš drug iz razreda Fikret Andelić je bio iznad svih. Fiko je bio vrlo ozbiljan za taj uzrast i vrlo povjerljiv. Ako bi došlo do svađe i ljutnje među učenicima, Fiko bi posredovao i sredio stvari; pomirio zaraćene strane. Pošto je bio omiljen, puno nas je željelo otići mu u kućnu posjetu kad je jednom bio nešto bolestan. Obično bi troje iz razredne zajednice išlo u kućne posjete. Ovaj put se razrednica Ankica Andrićka ozbiljno zabrinula:

Djeco, prije nego što pođete, idite u wc ovdje u školi i dobro operite ruke! Svoje školske stvari ostavite u verandi, ne unosite u primaću sobu! Sjedite na pod i budite mirni kad vas toliko ide!

Nemojte puno kolača i soka da vas moraju služiti! Nemojte dugo ostati…

Kod Andelića smo bili primljeni i ugošćeni kao kod najrođenijih, kao da smo bili došli na pravi teferič! Poslije smo ga stalno zadirkivali:

Hajde, bolan, budi opet bolestan pa da ti maksuz dođemo u posjetu!

Inače, Fiko je maštao o pozivu vojnog pilota pa je nastojao doznati kako li je u Vazduhoplovnoj gimnaziji u Mostaru. Pošto sam bila u romantičnoj prepisci s jednim Polaznikom te Gimnazije, dobila sam informacije o nastavi iz prve ruke, što bi se reklo. U razredu smo Fiki dali ime GROM, zamišljali ga kako sudjeluje u najvećim svjetskim vojnim operacijama i kako uvijek pobjeđuje u najopasnijim borbenim akcijama. Cijeli razred je Fiku ispratio na testiranje. Dirljivo ga je kao svog brata zagrlio i poželio mu sreću u ime svih nas Nevres Šišić Šiša, također omiljeni drug u našem razredu koji je volio matematiku i nogomet:

Ej, Fiko, možda ćemo mi gdjegod zajedno u vojsku!

Discipliniran, ispeglan, podšišan, Fiko je za nas već bio vojni akademac koji će se proslaviti kao napadač u američkim filmovima. Kao grom iz vedra neba osvijestila nas je dojava – naš heroj Fike nije bio primljen u srednju vojnu školu, što smo doživjeli kao nepravdu golemih razmjera. Fikret je zadržao prisebnost objasnivši nam da su sva testiranja izričito zahtjevna, da svi rezultati moraju biti super…

Jedino je naša razrednica Ankica bila sretna:

Andeliću, dijete moje, bolje je raditi šta drugo nego poginuti u ratu!

Šiške ga je tješio u ime svih nas: Jarane, neka si se ti nama vratio s tog testiranja!

Šiša je bio isprva neprimijetan, nenametljiv, neupadljiv, ali je izrastao u lijepog i zgodnog momčića. Fikret je bio niži a Nevres viši. Djevojčice i sad već pomalo cure su Fikreta doživljavale kao svog brata a u Nevresa su se sve više zagledale jer je bio visok, vitak, plav, zagonetan pa smo mu predvidjeli holivudsku karijeru.

Nevres je sjedio u klupi sa Fahrudinom Ahmetagićem a družio se puno i sa Midhatom Sarajlićem Midom. Fikret je dijelio klupu sa Mirsadom Čamdžićem Mićom a družili su se puno sa Asifom Andelićem Askom, Fikinim amidžićem, i Raifom Subašićem Rajčetom.

Iz Odjeljenja A drugari i jarani su im bili Miradet Zulić Šole i Dražan Džakula Đange.

Šiške je stanovao na Željezničkoj stanici gdje su mu veliki prijatelji bili braća Ivica i Željko Mandić. Iz susjednog Odjeljenja B, Šemsa Andelić, Fikretova i Asifova amidžićka, zaključuje: Nevres je šaljivdžija!

Poslije je Fikret s Mirsadom upisao Elektrotehničku školu u Tuzli. Nevresu je velika želja bila da u budućnosti studira i predaje fizičko vaspitanje ali je nastavio u Drvnoprerađivačkoj školi u živiničkom Srednjoškolskom centru što će najsigurnije voditi ka zaposlenju u našoj najjačoj zavičajnoj industriji – u Fabrici stolova i stolica Konjuh. Nedostajali su svima nama iz nekadašnjeg Odjeljenja C koji smo zajedno nastavili pohađati živiničku gimnaziju.

Živinice, jesen 1977.

***

Drugi dio:

Moji bivši školski drugovi Fikret Andelić i Nevres Šišić, pripadnici Armije Bosne i Hercegovine,

poginuli su 25. oktobra 1993. godine na specijalnom zadatku, u izvidnici u selu Crna Rijeka na Nišićkoj visoravni kod Olova.

S njima su zajedno poginuli Nesib Malkić, komandant 210. brdske brigade, te suborci Sead Paravlić i Nermin Fočaković. Andelić, Fočaković, Paravlić i Šišić su bili članovi najuže Komande ove Viteške brigade. Prema zvaničnim izvješćima u zavičajnim medijima pogodila ih je granata ispaljena s prostora Bijambara, položaja pod kontrolom Vojske Republike Srpske.

Narodni heroj Nesib Malkić je pokopan u Gornjim Dubravama, Nevres u Đurđeviku, Nermin, Fikret i Sead na Gradskom groblju u Živinicama. Od gelera Nevres je imao smrtonosnu ranu na glavi a u Fikreta su bila otvorena pluća skroz.

U čaršiji su se pojavile sumnje i glasovi o izdaji kao uzroku ove tragedije.

Fike i Šiške su otišli sa stotinama, tisućama drugih branitelja uslijed ratne pogubnosti i bezočnosti…

Školski drugovi, jarani,

Nevres Šišić (13. II. 1962. – 25. X. 1993.) i

Fikret Andelić (25. I. 1963. – 25. X. 1993.)

počivaju u miru zajedno.

Osam godina smo išli u isti razred. Ponosim se njima!

Živinice, kraj oktobra 1993.

***

Treći dio:

Šetam živiničkim ulicama, odmaram ispred Osnovne škole Mithat Haćam Aćim kojoj je ime promijenjeno u Druga osnovna škola. Gledam na parkiralište i ulazne stepenice gdje je bila organizirana velika gradska Svečanost na kojoj je gospodin Sead Sahinpašić, ugledni živinički političar, svečano otvorio ovu novu Školu – našeg Haćama – u oktobru 1973. godine.

Na osnovu mojih recitatorskih nastupa, napisanih literarnih sastava, načinjenih likovnih radova, odličnog uspjeha i primjernog vladanja, Nastavničko vijeće osnovnih škola na živiničkoj Općini odabralo me je da napišem svoj kratki zahvalni govor, naučim ga napamet i izgovorim na Svečanom otvaranju naše nove Osnovne škole Mithat Haćam Aćim. Nabrala sam cvijeća iz našeg cvijetnjaka i napravila buket. Kako je Nastavno vijeće očekivalo, odjenula sam se po tadašnjem pionirskom običaju pa smo se mama Ružica, sestra Ljiljana i ja zaputile na Svečanost pred novom Školom gdje će i sestra pjevati u školskom horu koji će s nastavnicom Merkom Kakeš biti na ulaznim stepenicama. Dugi društveno-politički govor je održao gospodin Šahinpašić i proglasio ovu obrazovnu Ustanovu otvorenom. Potom sam ja u svom kratkom govoru naglasila koliko nama i našoj Komuni znači nova Škola, zahvalila se gospodinu Šahinpašiću predavši mu buket cvijeća. Radovalo me je kako je sve proteklo po planu i da nisam ništa pogriješila u svom dijelu. Moj razred je u Haćamu proveo četiri lijepe godine, naročito tijekom osmog razreda kad smo pjevali:

Nas ekipu C osmaša vodi madame Anka naša!!!

Sada sjedim u školskoj klupi u učionici u kojoj sam završila osnovnu školu prije četrdeset godina. Pred oči mi izlaze lica iz mog tadašnjeg razreda. Dva lica se dječački osmjehuju – Fiko i Šiša. Sa Šemsom Andelić-Džuzdanović i Asifom Andelićem opet obilazim Fikin grob na Gradskom groblju u Živinicama i Šišin grob na Groblju u Đurđeviku.

Polažem cvijeće na grobove ovih rahmetli heroja Domovinskog rata i po kanadskom običaju zadijevam crvene makove na nadgrobne spomenike ovih branitelja. Počivali u miru!

Naviru lijepa obiteljska i prijateljska sjećanja ali sada bolne uspomene:

Moj Šiša je radio u živiničkom Konjuhu, imao ozbiljnu ozljedu prsta i morao napustiti. Javio se na konkurs za poslovođu u Pilani u Bratuncu i bio primljen. Svi su ga njegovi radnici voljeli. Ja sam tu radila. Počeli smo se zabavljati i puno ih je bilo protiv nas; nisu podržavali našu vezu.

Planirali su mu utrpati neku drugu djevojku. On to nije prihvatio i naša je ljubav pobijedila. Zabavljali smo se oko godinu i po, vjenčali 1986. Dobili smo sina Denisa 1987.

Ljeti smo često išli na izlete na Drinu. Nevres je oduvijek, od djetinjstva, volio igrati nogomet

pa bi i poslije ovdje igrao s društvom i išao na utakmice.

U aprilu 1992. godine vratili smo se u Živinice. Sina smo sklonili u Maribor kod mog brata Vase i snajke Silve.

Tog 25. oktobra, trebali su ići ujutro rano na zadatak, u izvidnicu, ali se nešto promijenilo, pa su otišli oko pola jedanaest… Nikad nisam saznala zašto su kasnili. Uveče sam išla u Komandu i pitala zašto se još nisu vratili. Nisu mi rekli šta je bilo, a ovi su već bili mrtvi. Sutradan su došli iz Komande i odvezli me u Džamiju gdje sam vidjela mog Nevresa sa ranom na glavi…; da je imao šljem, možda bi preživio…  Moj Šiša je bio divan čovjek, muž i otac, ostavio mi je zlatnog sina… Predosjećao je nesreću…, tužno govori i plače Milena Mićić-Šišić, udovica.

Fikret i ja smo bili jedna duša. Fiko je mnogo volio prirodu. Mi smo u svojim sobama imali najljepše cvijeće. Neki klinci su krali voće a mi bismo iz bašta uzeli samo pokoji cvjetić, pazeći da bašte ostanu lijepe a i da naše sobe mirišu predivno. Cofi je bio drug koji se samo jednom rađa. Nastavili smo u Elektrotehničkoj školi u Tuzli igrom sudbine. Bili smo došli da se upišemo u gimnaziju što je bilo blizu naših kuća, ali je Sekretar jeo trešnje. Čekali smo jedan sat a on je još uvijek jeo trešnje. Onda smo mi odlučili otići u Tuzlu ne znajući u koju školu. U autobusu smo smislili i odlučili da pokušamo u Elektrotehničku. Eto, takvi smo bili… Fiko je bio moja budilica. Njega je njegova majka Fatima uvijek rano budila. Kad god on zvizne ujutro, ja sam bio spreman, izlazim i idemo nas dvojica na autobus za Tuzlu. Često je autobus kasnio, ali Cofi nikad. Fikret je bio i jako nadaren sportski. Igrao je u svim juniorskim selekcijama živiničkog Fudbalskog kluba Slaven. Nosio je broj 5 i bio stub odbrane. Igrali su i Šole i Đange, i ja ponekad uskakao… Našao sam pisma od Fike, slao mi kad sam bio u JNA. Nemam snage da ih sad ponovo čitam… Ne mogu opisati bol koja me steže u grudima, a oči mi vlaže…

Što god je radio uvijek je davao cijelog sebe; tako je bilo i u sportu i u poslu i u ljubavi. U trećem razredu srednje škole, toliko se zaljubio da je nastavu i učenje zapostavio. Pokušao sam da ga vratim u kolosijek ali nisam uspio. Nažalost, tu je izgubio godinu, iako sam ja na proljeće rekao njegovim roditeljima da neće uspjeti ako bude više u Brčkom nego u Tuzli u školi. Nikad se nije, čini mi se, ljutio zbog toga. Naše se prijateljstvo time nije narušilo. Bio je jako pametan pa je shvatio da sam mu prijatelj i da to činim dobronamjerno. Poslije je promijenio smjer u autoelektričara tako da smo zajedno izašli iz škole. Bili smo dosta skupa i poslije škole. Poslije su došli odlasci u JNA. A do tada smo živjeli boemski – od danas do sutra. Još je bio i pjesnička duša. Imao je veći broj napisanih pjesama a na jednu je bio jako ponosan; zvala se Nerođenom sinu. Čuli smo se i za vrijeme vojske. On u Nišu a ja u Štipu. Čak smo kontaktirali i u ratnom periodu veoma često. Sad nisam imao snage da rovim po ranama. Kad mu vidim sina Admira oči mi zasuze. Cofi bi bio ponosan na njega. Majku mu obiđem. Dosta smo hljeba zajedno pojeli iz njenih ruku. Kad svratim do Fikinih zagrljaji traju minutama. Njega nema al’ ipak je tu…, prisjeća se Mirsad Čamdžić Mića, drug mu iz školske klupe.

Nikad ne zaboravimo one koji su dali svoje živote za našu slobodu.