Piše: Željko Ivanković
Samo kod nas čovjek u zatvoru na izborima može pobijediti čovjeka na slobodi… – komentiramo izbore za koje jedva da smo zainteresirani. Osim ako zainteresiranost ne znači činjenica da smo nazdravili zato što u Sarajevu opet nije pobijedila ona glavna stranka. – A eno ih tamo neka pobjeđuju po selima. Jer, samo na selu i može čovjek u zatvoru, optužen za teški kriminal, pobijediti čovjeka na slobodi.
Moj kolega ima jednostavnu teoriju i ne možemo je ne prihvatiti. A jednostavno ju je i testirati. Mi nismo, ali on kaže da jest i dokazuje nam je na primjeru svoga FB profila i lajkanja. Ljudi se, jednostavno, rečeno, ne bave onim što bi im trebalo biti važno ili presudno važno, životno važno. Ne bave se svojim životom. Ako ih pozovete da o nečemu razmisle, kao da im zdrav zub vadite. Radije će čuti ono što im ima reći njihova i nikoja druga televizija nego mrva zdravog razuma; radije će poslušati seoskog popa ili hodžu nego se i na sekundu predati luksuzu vlastite pameti.
Evo, priča dalje taj kolega, objavim ja na FB profilu poruku jednog profesora o zločinu sječe šuma koji nam se već osvećuje ili će se sutra još gadnije osvetiti, i skupim desetak lajkova, a od komšije dobijem prijateljsko upozorenje: „Opet plašiš narod. Smaraš nas, brate, tom svojom ekologijom!“ A nisam, nastavlja, govorio niti o zatrovanju vode na Vrelu Bosne koja više nije pitka, ni o kamenolomu iznad pruge i ceste, koji nije moguć nigdje osim kod nas… I već sutradan objavim sliku prelijepa dva vrganja i odmah devedeset lajkova. „To, brate, daj nam malo optimizma, božje ljepote!“, opet će meni onaj komšija. A onda svi potvrdimo koliko mnogo takvih iskustava imamo…
I sad bi, eto, čovjek pomislio, kako bi se ovi što silno vole božju ljepotu, bili spremni pobuniti protiv narušavanja te ljepote, protiv sječe (krađe šuma), protiv kamenoloma iznad jedine pruge i jedine ceste koja vodi u Mostar i koja spaja dva dijela „njihove jedine i voljene BiH“, kako će valjda ustati protiv betoniranja njihove voljene olimpijske planine, ali – ne! Nema šanse da bi oni pomaknuli ijednu moždanu vijugu, makar i onu najmanju i zamislili se nad „problemom“. Pravi će problemi doći tek navečer kad krene turska serija i kad bi se trebala razriješiti sudbina nesretno zaljubljene Ajše. Možda i još jednom kad im njihova voljena televizija ukaže na tamo neke din ili stranačke dušmane… A do tada – sve je u božjim rukama, sve stvar nafake.
A ako kiša padne i sjarga u dolinu milijune tona vode, mulja, smeća, drveća i kamenja, onda je to božje davanje, sudbina, kismet ili kako se to već zove.
I onda kreće u akciju „široka bosanska duša“, ona što se, nažalost, jedino zna baviti posljedicom: ili molitvom i predavanjem u božje ruke ili kuknjavom. Ah, šta ćeš; bog dao bog uzeo; neka nije gore, viša sila… Da, i onim na što je osobito učena i naučena u zadnjih tridesetak godina, očekivanjima da drugi rješava njegove probleme. Zato su i izmislili „službeni prosilački profil“ – Pomozi.ba. Nisam primijetio da postoji portal Pomozibože.ba, premda ne prestaju uvijek i za sve govoriti „akobogda“! Tako je najlakše. Pobogu, tu se nema što misliti, samo pružiš ruku i eto: malo bog, malo više ljudi ili bog nimalo, ljudi sve… Pa, i ono neizostavno: „Ako bog da, bit će to dobro“, opet je i samo uzdanje u drugog. Očekivanje od drugog. S tim da ljudi ne znaju ili ne žele znati da se bog nema vremena baviti ludama (Mt 25, 1-13), i onima koji za svoje dobro biraju kriminalce (Mt 27, 20-22)…
A onda krene more lajkova. A uopće nije važno što su usrećitelji tog naroda na listama koje će samo dva-tri dana poslije taj narod zaokruživati na izbornim listama, jer su „naši“!
Odbolovat ćemo dan-dva žalosti, spustiti zastavu na pola koplja, napasti one koji to nisu uradili i na sva usta hvaliti „naše“.
Dakle, naši izbori za većinu stanovništva nisu nikakvi izbori. Izbor je kad s punom sviješću biraš bolje, za sebe bolje ili barem manje zlo, po sebe manje zlo. Ali da slaviš i biraš svoje kriminalce (svejedno ratne ili poratne…), tek je jeftino lajkanje, koje ništa ne košta odmah, ali dugoročno cijeloj zemlji donese štetu od, primjerice, četiri milijarde KM, po prvim procjenama, od koje će se zemlja oporavljati godinama, ako ne desetljećima. A takvih šteta je na stotinama ili tisućama mjesta u ovoj jadnoj zemlji u zadnjih trideset godina u kojima smo lajkali „našima“ samo zato što su bili u prvim džamijskim ili crkvenim redovima i što je naš kriminalac ili zločinac bolji od njihovog. I što „znamo“ da je „na pravdi boga“ optužen ili zatvoren.
A za to vrijeme i bog i vlast, kao ono u priči o Pilatu, peru ruke od svoje odgovornosti. Najviše što od njih dobijete je zabrinutost pred kamerama. I neka obećanja o tobožnjim „nezavisnim istragama“, koje niti ikad počnu, niti ikad završe. To je slika sve njihove odgovornosti. A narod svaki dan sve zaglupljeniji iskazivat će i nadalje potpunu poslušnost spram institucije koja je u krajnjoj instanci jedina odgovorna, na što nas opomenom upućuje mudra Hannah Arendt.
A samo bismo trebali učiti i odrastati u istini ili konačno shvatiti kako nismo obavezni nikome i ničemu nego vlastitoj zbilji. Ni bogu, ni svjetonazoru, ni bilo kojem drugom rukohvatu na našem putu kroz život.
No, kako rekosmo, kad se čovjek odrekne i ono malo pameti, kad samom sebi kaže NE, ne preostaje mu nikakav izbor za vlastito djelovanje, za kritičku misao, za preveniranje potencijalne opasnosti, osim tobože biti zabrinut nakon posljedice i pomalo empatičan za žrtve. Nažalost, i to počesto samo do Pomozi.ba i „širi dalje ovaj broj“ ili „molimo za Jablanicu“ i skupljaj lajkove na najjeftinijim apelima.
A predsjednik vaš, bilo koji, da znate, neće uraditi ništa od toga. Tek možda objaviti na vašoj miloj televiziji da je vlada ova ili ona dala pomoć od…, stavi bilo koji iznos, jer to opet nisu ni njegove ni stranačke nego vaše, tj. naše proračunske pare. A kolikim se samo vašim/našim parama u takvim slučajevima zagubio svaki trag u njihovim džepovima. Koliko je samo njihovih vila napravljeno od naših Jablanica!
I tako je ponovno „široku dušu našeg čovjeka“ zasjenila „velika glupost našeg čovjeka“. Pa, doviđenja, narode, do novih izbora i novih lajkanja, premda to ponovo neće biti izbori nego glasanje, kako narod s pravom zove izbore. (Jesi li bio na glasanju?) Jer, on ne bira, on glasa! Ili, preciznije, on se kao ovca u stadu – glasa. Bleee.ba.
Od „ble točka ba“ do „pomozi točka ba“ samo je jedan korak!
