Kada smo prije nekoliko mjeseci kao redakcija Hrvatskog glasnika dogovorili suradnju sa Mateom Tunjić, sveučilišnom magistrom edukacije filozofije i Latinskog jezika i književnosti i zaljubljenicom u knjige, bili smo itekako ponosni. Znali smo da ćemo u rubrici „Knjiške mrvice“ dobiti neke od najboljih preporuka za čitanje. Prije nekoliko dana Matea je objavila i svoju prvu knjigu poezije „Gigantomahija“ u izdanju Izdavačke kuće „Redak“ iz Splita. Povoda za razgovor o književnosti i umjetnosti pa i o filozofiji života s Mateom je uvijek mnogo, ali Gigantomahija nam je donijela jedan poseban razgovor uz ugodnu kavu koji sam odlučila podijeliti sa čitateljima Hrvatskog glasnika.
Razgovorala: Maja Nikolić
HG: Oni koji te poznaju dobro znaju da oduvijek pišeš, prije svega za svoju dušu, a bilo je poezije i koju si dijelila s drugima ili je drugima posvećivala. Zaista, otkada traje tvoja ljubav prema poeziji, pisanju i je li pisanje dio tvoga bića, dio tvoje duše?
MATEA: Ako tražimo trenutke kad sam i sama postala svjesna da je pisanje ono nešto “moje” s čim me drugi povezuju, onda je to gimnazija. Premda i danas znam u sobi naići na neke papire i potencijalne stihove iz osnovne škole, nekako je u osnovnoškolskom razdoblju glavni fokus bio sport, posebno plivanje, a onda je u gimnaziji ljubav prema pisanju došla do izražaja, zahvaljujući mojoj razrednoj, koja je, osim pohvale pismenih uradaka, često dolazila na sat hrabreći nas da šaljemo sastave na literarne natječaje. Vrlo brzo tome se pridružilo i pisanje vijesti, a tad je izašao i prvi tekst u Hrvatskom glasniku. Međutim, kao što se vidi, nisam pružala prostor poeziji, nego su to sve bili prozni radovi pa da ste me tad pitali kakva bi knjiga bila, ako bi se naravno ikad izdavala, vjerojatno bih rekla da će to biti zbirka kratkih priča ili nešto tomu slično. Ali, to često volim reći, život uvijek piše neke svoje priče pa se tako neočekivano, kako to s njom uvijek biva, na studiju rodila ljubav prema poeziji. Tako da, promatrajući iz današnje perspektive, moja ljubav prema pisanju nije ona romantična koja traje od malih nogu i da se već tad znalo da ću nekad ići u tom smjeru, nego se razvila tek u nekim, hajdemo reći, zrelijim godinama pa se onda tješim da smo se pisanje i ja odabrali za ‘do kraja života’.
HG: Tvoja prva knjiga poezije nosi vrlo simboličan naziv Gigantomahija. Otkud takvo ime za knjigu punu emocija i strasti?
MATEA: Da budem iskrena, smišljanje naziva za zbirku bio mi je jedan od težih zadataka. Prvobitno sam je mislila nazvati Erosofia iako taj termin vjerojatno nigdje ne postoji pa bi ga tek onda trebalo objašnjavati. Međutim, kad sam odlučila da zbirka neće obuhvaćati samo ljubavnu poeziju i kad mi je sinula druga ideja, onda je Erosofia ostala samo naziv najduže pjesme u zbirci koja ujedno i objašnjava njezin naziv. Dakle, premda se ona mogla objaviti možda i prošle godine, drago mi je da je čekala još malo i što sam je izdala u ovom obliku s nazivom Gigantomahija, koji mi je nakon dugo razmišljanja tek tako u šetnji do fakulteta pao na um zajedno s ilustracijama koje bi se uklopile u cijelu priču i koje se kriju na stranicama knjige umjesto uobičajenih naziva poglavlja.
Tako danas zbirka nosi naziv po istoimenoj pjesmi koja se nalazi točno na sredini i kao neki balans dijeli točno određen broj pjesama na dva dijela poput grčke podjele duše na razumni i nerazumni dio. Stoga neću još puno otkrivati o Gigantomahiji, toj mitološkoj borbi između giganata i olimpskih bogova na čiju pomisao stvorimo sliku o nečem ogromnom, velikom, gigantskom, nego ću ostaviti ovaj mali “hint” do mjesta u zbirci gdje se krije objašnjenje naziva i otkriva ujedno gigante s kojima se čovjek neprestano tijekom života bori.
Isto tako, moram dodati i to da, iako je evo knjiga već dobila titulu pregršta emocija i strasti, ne bih voljela da ostane naglasak samo na strastima jer se one vežu za čovjekov iracionalni dio duše (ako ostanemo na onoj spomenutoj grčkoj podjeli) i da se zanemari njezin racionalni dio, koji, ako promatramo današnjeg čovjeka, kao da je manji u odnosu na iracionalni. Međutim, nekako smatram da djela trebaju govoriti sama za sebe i da knjiga ili neko umjetničko djelo kad je završeno i predano drugima, onda postaje njihovo pa neću puno pričati, neka se čitatelji ne pitaju “što je pjesnik htio reći” nego što te pjesme njima govore, a to pak najviše zavisi od njih samih.
HG: Ana Kolar napisala je da su tvoji stihovi opipljivi. I stvarno kada se čitaju ti redci, kao da i sami u sebi osjetimo neku buru emocija. Kada pišeš, kako pišeš, koji su to trenuci koji te zaustavljaju da ispišeš stih ili pjesmu?
MATEA: Prije svega drago mi je čuti da druge ljude moje pjesme potaknu ili probude im nešto u duši, osjete neke emocije koje su u sebi možda davno zatrpali. Bude mi odmah toplo oko srca kad mi ljudi kažu da su emotivni ili kad nakon čitanja samo zastanu ostavivši u našoj komunikaciji šutnju. To mi je nekako dokaz i poruka da sam uspjela. Da se barem jednom čovjeku negdje zbog tih pjesama dogodilo nešto lijepo, razmislio je nad svojim postupcima, ispoljio je emocije koje su ga dugo mučile… To je dokaz da onda to što radim i stvaram ima smisla jer knjige su bez čitatelja samo hrpa naslaganih papira, oni su ti koji knjigama daju život, a knjige im, ako im dopuste, uzvraćaju različitim perspektivama, novim svjetovima, nečime što ih mijenja i pomaže im da rastu.
Ova pitanja uz ono “otkud mi inspiracija”, moram priznati, često čujem i uvijek odgovorim isto – iskreno, ne znam ni sama. Oni meni najbliži znaju da je većina tih pjesama nastala nekako u putu – do fakulteta, do škole, od Tuzle do Zagreba i obrnuto, u tramvajima, busevima, brodovima, u hodu. Zato i ne treba čuditi da je autorica knjige, čije je uredništvo u Zagrebu, a izdavač u Splitu, rođena u Tuzli. To samo dokazuje da umjetnost ne poznaje ni vrijeme, ni mjesto, a nema ni granice. Nekad su pjesme nastajale u neko gluho doba noći, pred zoru nakon skoro cjelonoćnog prevođenja s latinskog za ispit ili čitanja nekog filozofskog djela. Ti najbliži se sjećaju i da bih im onako nasumce poslala poruku: “Hej, napisala sam pjesmu”, ili bih im samo proslijedila jednu na čitanje. Znali su čak i čekati par minuta dok šetamo ulicom da brzinski napišem neke stihove u bilješke na mobitelu. Jednostavno, nema pravila, poezija je, za razliku od pisanja romana u kojemu svaki dan treba odvojiti vrijeme za kontinuirano pisanje, kairos, onaj dječačić kojega morate uhvatiti za taj jedini čuperak koji ima, inače vam opet vješto izmakne. No, srećom danas ga je uz mobitele lakše zarobiti pa ne moram tražiti račune od kava na kojima su redci, nego su bilješke na mobitelu poprilično pune stihova i pjesama od kojih su neke pronašle svoj dom u Gigantomahiji. Sve što mogu reći jest da bi pjesme nastajale u trenucima kad bih se prepustila sadašnjosti i pustila misli da idu nekim svojim tijekom, trudeći se ne razmišljati o zadacima i obvezama koje me čekaju. To su oni trenuci u kojima se trudite samo biti prisutni sada i biti svjesni svog postojanja i svijeta oko sebe, a s obzirom na to da sam filozofkinja, onda je puštanje misli da idu svojim tijekom nekako moje prirodno stanje.
HG: Odlučila si ukoričiti svoje pjesme. Ta odluka nije bila jednostavna, koliko znam. Kao da si svoje emocije, pretočene u pjesme, htjela što više čuvati za sebe.
MATEA: Rekla bih čak da se tu ne radi o čuvanju pjesama za sebe, one su pisane da ih nekad netko pročita, nego više o tomu da ih pustim da na miru neko vrijeme stoje sa strane. Nisam doduše slušala savjete rimskih autora da ih pustim 9 godina i tek onda, ako su dobre, objavim, ali su neko vrijeme provele netaknute. Možda je to dio perfekcionizma, ali je definitivno i strahopoštovanje prema književnosti i umjetnosti, kao i odgovornost koju kao pisac i književnik imate prema ljudima, svijetu i književnosti. Isto tako, bilo mi je važno prije ikakvog objavljivanja čuti nekoliko mišljenja osoba koje su zaista bliske književnosti, estetici, umjetnosti, primijeniti njihove konstruktivne kritike i savjete, na kojima im i ovom prilikom zahvaljujem, bile su i ostaju definitivno vjetar u leđa za daljnje stvaranje i podrška za objavljivanje.
HG: Matea, ti si oduvijek pisanjem oduševljavala. I kao učenica, i kao studentica. Evo, sada nakon završenog studija konačno držimo u rukama tvoju knjigu. Kako se osjećaš?
MATEA: Hvala ti, Majo! Trenutno je u meni izgleda gigantomahija pomiješanih osjećaja. Mislim da mi se još nisu razbistrile sve emocije koje trenutno knjiga budi u meni i da još uvijek nisam svjesna da smo izdali tu knjigu, da je neki već čitaju, neki čekaju da im dođe dostava s web-knjižare jer su u drugoj državi. Tu su sreća jer sam ostvarila još jedan svoj san i neki blagi osjećaj zadovoljstva kad su moji najbliži uzeli knjigu u ruke i prelistali je. Njih promatrati dok listaju knjigu i čitaju neku od pjesama zaista je jedan poseban prizor. Uz njih je, naravno, i uzbuđenost koju imate kad stvorite nešto i trebate to pustiti u svijet, taj neki gotovo strah od nepoznatog kad tek trebate vidjeti hoće li i kakve osjećaje knjiga buditi drugima. A donekle je, iskreno malo i nestvarno držati vlastitu knjigu u rukama, posebno ako je to jedan od vaših snova i ako vam knjige u današnjem svijetu gdje se piše, objavljuje i promovira sve i svašta, nešto znače.
HG: Danas živiš i radiš u Zagrebu… Što sve radiš, kakvi su planovi, želje… Je li filozofija i dalje tvoja velika ljubav?
MATEA: Trenutno sam profesorica latinskog jezika i odrađujem pripravnički jer će u rujnu tek godina dana od završetka mastera. No, usto što radim u školi, držim i online tečaj latinskog jezika u Centru za strane jezike “SPES”, čiji je uvod besplatan, a kako je online, onda nije ograničen na neko područje, sve dobne skupine su dobrodošle. Na njemu latinski jezik učimo nešto drugačije nego u školama pa se pored svega fokusiram i na neku svakodnevnu primjenu – kako naručiti kavu u kafiću, pitati nekoga kako se osjeća i odgovoriti na isto pitanje. Izgleda da je to bio moj način odgovaranja na pitanje da latinski jezik ne mora biti tako mrtav kakvim se čini, a polaznici koji su prvi zajedno sa mnom probili led, slali su mi mnoštvo pozitivnih komentara na takvo učenje jezika. Pored toga, ove se godine našao i zanimljiv projekt na kojemu sam imala priliku sudjelovati i krenule su naše Knjiške mrvice. Tako da, evo, dok odgovaram na pitanje, postajem i sama svjesna da je ovo bila godina puna nekog posla s različitih strana, mnoštva novih iskustava, ljudi i pozitivnih priča uz koje sam uspjela pisati i za dušu i za druge što me na kraju zaista čini sretnom pa se iskreno nadam da će tako ostati i u budućnosti.
Što se tiče nekih velikih pomno razrađenih planova, njih prepuštam životu. Valjda je to navika nakon što shvatiš da život uvijek ima bolji plan nego ti i da uvijek ispadne bolje nego što bi sam sebi isplanirao. Jedan od primjera jest da je išlo po mojem nekom planu, sad bih se profesionalno bavila plivanjem, ali ovaj u kojem djeci i mladima predajem latinski, pišem, crtam, bavim se filozofijom, stvaram i na taj način ostavljam nešto iza sebe za vječnost, danas mi se čini kao puno bolja opcija koja mi je osim toga donijela mnoštvo dobrih ljudi, životno iskustvo, nezamjenjive trenutke koje sam dijelila s učenicima i njihovu energiju i još svašta nešto. Tako da, definitivno imam još neke životne želje koje bih voljela ostvariti i ideju kako to napraviti, a kad će i hoće li baš u tom obliku biti ostvarene, to ćemo još vidjeti.
Premda me možda život trenutno više odvukao u smjeru latinskog jezika i književnosti, filozofija uvijek biva jedna od mojih ljubavi koja se isto tako rodila spontano i slučajno kad sam saznala da ne mogu upisati samo latinski jezik i književnost za koji sam se odlučila još u drugom razredu gimnazije. Filozofija je uvijek tu i svi koji čitaju Mrvice znaju da, koliko god se borim, biva jače od mene pa one gotovo uvijek odu u nekom blagom filozofskom smjeru. Nekako uvijek, čak i tijekom studiranja, na pitanje volim li više latinski ili filozofiju odgovarala sam da je to kao da me pitaju volim li više mamu ili tatu – jednako je, isprepliće se i to je jednostavno dio mene.
HG: Kako filozofiju shvatiti da nam bude u ovom surovom svijetu i ovakvoj realnosti lakše živjeti?
MATEA: Uh, dosta teško pitanje. Filozofija nikad ne nudi neke brze odgovore, rješenja ili pravila po kojima će čovjek živjeti i biti sretan i zadovoljan. Već sam to i spominjala u nekim Knjiškim, univerzalan recept za sretan život ne postoji, ali se krije u svakomu od nas. Samo ga treba pronaći, odnosno pronaći sebe, svoje mjesto u svijetu i smisao vlastitog života. A tu dolazimo do filozofije primjenjive čovjeku i shvaćene u grčkom smislu kao način života. Ona onda zapravo biva putem, procesom, mišljenjem, promišljanjem, onaj gnothi seauton, stvaranjem istinite svijesti o sebi i svijetu oko sebe kako bi onda na osnovu toga bilo lakše neke životne stvari shvatiti i podnijeti, razumjeti svoje reakcije i postupke, ali i reakcije drugih oko sebe, prihvatiti sebe takve kakvi jesmo i pokušati razumjeti čovjeka sa svim njegovim racionalnim, iracionalnim dijelovima i svijetom, prirodom u kojoj živi. Razumijevati i ono što je ključno za to, prije svega toga htjeti razumjeti, biti dovoljno otvoren za drugačije argumente i mišljenja, za nove perspektive, “ulaziti u tuđe cipele” … To je, znam, težak proces i put, kao što je i rad na sebi uvijek težak jer iziskuje iskrenost, prihvaćanje nečega što nije dobro, ali svi oni koji ga prolaze znaju da je itekako vrijedan i pravi put na kojem se nalazi sreća.
HG: Suradnica si Hrvatskog glasnika. Tvoje “Knjiške mrvice” su rado čitane i iščekivane subotom ujutro. Na poseban način nam donosiš svoje doživljaje ozbiljnih književnih djela. Koliko ti je važno ljudima približiti književnost i potaknuti ih na čitanje?
MATEA: Prvo, drago mi je čuti da se čitamo subotom i da su, evo, nakon gotovo osam mjeseci, Mrvice i dalje s nama i da vesele ljude. Sretna sam i što su mi se prijatelji znali javiti i reći da im se neka knjiga čini fora i da je moraju pročitati, da sam ih taman zaintrigirala, a nisam otkrila previše, kao i to da su me pitali što bi im preporučila. Te mi povratne informacije daju snagu, volju i putokaz za pisanje Knjiških mrvica. Što se tiče približavanja književnosti drugima i poticanja na čitanje, uvijek ću govoriti da je vrlo važno. Čitanje knjiga uvijek sa sobom donosi brojne povlastice i prednosti. U vremenu kad je ljudska koncentracija svedena na videa koji traju u prosjeku 30 sekundi, knjige nas uče strpljivosti, postupno grade radnju, pokazuju nam uzroke i posljedice i tjeraju nas na razmišljanje. Knjige nam otvaraju neke druge perspektive i svjetove, obogaćuju nam vokabular i način izražavanja, pomažu nam da kroz njih pokušamo shvatiti svijet oko sebe, zauzimate perspektive drugih ljudi i samim time postati empatičniji jedni prema drugima. I zaista smatram da je važno imati naviku čitanja, odnosno ne stati s čitanjem nakon jedne-dvije knjige. To je naprotiv, najopasnije jer najviše štete nastane ako tko misli da zna o nečemu mnogo, a tek je “zagrebao po površini”, tek kad se uroni u neki svijet, a to vide najbolje oni koji se posvete nekoj struci ili istraživanju nečega, onda se dolazi do one famozne Sokratove scio me nihil scire i do svijesti da postoji puno više od površine znanja, svijeta, ljudskih ponašanja…
HG: Bi li mediji trebali dati više prostora kulturi, umjetnosti, književnicima?
MATEA: Htjeli mi to ili ne i koliko god se neki od nas opirali, mediji su, a među njima i društvene mreže, sastavni dio naše suvremene svakodnevice. Nažalost, mislim da su i oni u posljednje vrijeme stekli ono pejorativno značenje iz razloga o kojima bismo definitivno mogli raspravljati, ali bismo skrenule s teme i ovaj bi intervju bio puno dulji hahah. Iz perspektive profesorice latinskog jezika, na medije gledam kao na ono što je između (lat. medium), na posrednika informacija, sadržaja, ali i znanja i to je značenje na koje često zaboravljamo što se događa i s drugim terminima pa osjećam potrebu da tu i tamo, ako je moguće, etimološki pokušam objasniti nešto. Promišljanje o medijima me podsjeća na priču s dva vuka koja se veže za nečiji karakter, odnosno čovjeka koji u sebi ima dobrog i lošeg vuka, samo je pitanje kojega će od njih hraniti. Tu analogiju možemo prenijeti i na medije, oni su, dakle, sami po sebi neutralni, samo ostaje pitanje kojim ćemo ih i kakvim sadržajem hraniti, hoćemo li se predati trendu negativnih vijesti jer one brže dolaze do ljudi i nose zaradu ili ćemo ih hraniti pozitivnim pričama i vijestima, nekim zanimljivostima, znanjem i sadržajem koji će razvijati kod mladih mišljenje i poticati ih da istražuju dalje, da provjere informacije… To su jednostavno dvije strane iste medalje, koje pronalazimo posvuda oko nas, a stvar je u tome kojoj ćemo dati više pozornosti i kao potencijalno vrlo koristan alat koristiti u loše ili dobre svrhe. Kao i sa svim, ova druga opcija je dulji put i treba dugo da se stvori publika, ali to je s dobrim nekako uvijek tako – sve što brzo plane, brzo se i ugasi, ono što je važno i dobro lagano tinja i održava toplinu koliko je potrebno. Zato moram i naglasiti da mi je drago što Hrvatski glasnik ima svoju autentičnost među ostalim medijima na našim prostorima što pruža prostor dobrim i pozitivnim pričama, konstruktivnim kritikama društva, potiče kulturu i umjetnost i uvjerena sam da ljudi koji na njemu rade vjerojatno nisu ni svjesni koliko ljudima u današnjem promoviranju negative, pozitivne vijesti i lijepe priče znače.
HG: Hoće li Knjiške mrvice također jednog dana biti sklopljene u jednu vrijednu knjigu?
MATEA: To dakako ne zavisi samo od mene, ali da mi se to čini kao dobra ideja, da. Smatram, a i drago mi je da pritom nisam jedina, da ne bi bilo loše imati Knjiške mrvice i u knjiškom obliku. Naravno, u tom bi se slučaju mogle još malo doraditi ili čak dojam o nekim knjigama malo i proširiti jer se mnoge od njih mogu promatrati i iz nekog drugog kuta, u njima je još sitnica koje se mogu spomenuti i uvjerena sam da su čitatelji knjiga uočili neke poruke i pitanja koje nisu naglašene u Mrvicama, a moguće ih je lakše obuhvatiti u knjizi, nekom malo širem obliku nego što je kolumna, naravno, zadržavši njezin prvobitni oblik. Tako da, evo, volja i želja za knjiškim izdanjem postoji, a vjerujem da se uz dobru ekipu može vrlo lako obistiniti.
HG: I nakraju, ne mogu te ne pitati…. Kao oduvijek svoja, kao istinska umjetnička duša koja uživa u stalnom obrazovanju, koja se izgrađuje kroz umjetnost… Kao takva, kako održavaš taj svoj svijet i kako ga u današnjem vremenu uspiješ tako dobro činiti živim i živahnim?
MATEA: To je barem lako. Uz neku vječnu znatiželju, želju za učenjem i rastom, otvorenost i neku odluku koju morate donositi svaki dan iznova (mi smo ljudi zaboravna bića pa nas često treba podsjećati na sitnice), da ustaneš iz kreveta, nekome popraviš dan osmijehom ili lijepom riječju, uradiš jedan mali korak koji će ti pomoći da ostvariš snove i da ne odustaneš, tu je vrlo važna i blizina meni dragih ljudi. Čak i kad smo kilometrima udaljeni, taj osjećaj i saznanje da se, kad je teško, imam na koga osloniti i pronaći razumijevanje bez obzira na sve. Njihove riječi podrške, ljubav i istinska sreća zbog uspjeha, naši zagrljaji, kave, šetnje koje se pretvore u duge razgovore i njihova prisutnost u najobičnijoj svakodnevici, e to su pravi mali i veliki odmori za dušu i ono što danas nazivamo punjenjem baterija, koje je ključno za normalan i zdrav život. Tako da, nakraju od srca zahvaljujem njima – obitelji, mojim Tunjićima i Pavlovićima, prijateljima koji su već davno postali dio obitelji pa ih mama zove svojom usvojenom djecom i mojem ljubljenom biću. Grci su, naime, isticali tri vrste ljubavi, premda ih je navodno bilo i više, ja sam sretna što u svojem svijetu zahvaljujući spomenutim voljenim ljudima živim sve tri – agape, philia i eros, a što uopće svijet može više činiti živim i živahnim od ljubavi?
