U djetinjstvu su ljeta bila toliko topla da je već prvog juna ako ne i prije nestajalo vode u podmajevičkom kraju. Voda je obično dolazila jednom sedmično, pa je ukućanin sa najlakšim snom bio prinuđen spavati u prostoriji koja je predstavljala kombinaciju dnevnog boravka i kuhinje. Česma se preko noći ostavljala odvrnutom jer se nikad nije znao tačan dan dolaska vode. Čovjek koji je bio zadužen za puštanje vode, radio je to sabah zorom suvereno uživajući da budi narod. Dešavalo se ponekad da voda dođe u toku dana, pa je uvijek neko morao ostajati kod kuće, a taj neko smo obično bili mi djeca. Struja se štedila jer je metar drva koštao svega dvadeset i pet maraka, a mnogi su imali i svoju šumu, u kući dvojicu trojicu sposobnih muških glava za dovuć’ i iscijepat’ drva, pa se u onoj kombinovanoj prostoriji kuhalo na šporetu smederevcu uprkos za to neadekvatnom godišnjem dobu tako što se rano ujutro odloži vatra i spravi čitav dnevni meni, od doručka do večere.
Najmlađi je član porodice bio zadužen za muhe koje su nemilice ulazile kroz otvorena vrata kroz koja kao trebaju izaći svi mirisi nastali tokom pripravljanja hrane. Muhe se nisu smjele ubijati na zidu jer je svaka kuća na proljeće bila okrečena. Onda su žene pronalazile stare zavjese, sjekle ih uzduž i kačale ih na kline iznad ulaznih vrata. Moji drugari Jukići, brat i ja smo se jednog raspustnog dana gonjeni nedostatkom za nas zanimljivih sadržaja, privukli do vrata jednoj karakterno prgavoj komšinici koja je pravila uštipke, urolali onu zavjesu i zakačili je za kline na kojima visila. Nije nas uočila zato što je njenu kuhinjicu od ulaznih vrata dijelio hodničić. Pobjegli smo tražeći nove avanture pod čijim smo uticajem skoro bili i zaboravili šta smo uradili. Nekoliko dana nakon toga, mojoj je babi došla ona kona, a mi smo njihovu besjedu slušali sa balkona.
– Neko mi se privuk’o kući prije nekoliko dana, draga Marija, i urol’o onu zavjesu s vrata. Mušica ušlo kolko ‘oćeš. Da mi samo vidiš zidova, auuuu. Sve fleka do fleke. Džaba sam krečila. Ko god da je dabogda mu se berićet urol’o pa mu u život uletilo onoga što mu ni za živu glavu ne treba, dabogda mu…
Ljeto je. Nikome danas ne manjka vode, a i ako zafali kupi se, metar drveta košta između osamdeset i sto maraka, a ona dvojica trojica sposobnih ili su ostarili ili otišli iz lijepe nam Bosne, ne štredi se struja i kuha se na šporetima na touch sa mapom koja odagna jelne mirise, svako spava u svojoj sobi, a mnoge su sobe postale tek domovi za zalutale, vrijedne pauke u čije se mreže muha sigurno neće uplesti, smederevce zamijeniše u mnogim kućama šporeti na pelet, one stare zavjese potisnuli harmonikasti komarnici, zidove kreče umjesto majki profesionalni moleri nekim antinikotinskim bojama, snijeg bi se zastidio pored takve bjeline. Ma svega danas ima, kad vam kažem, samo nema Jukića ni bezbrižnosti. Znači tako izgleda kada se nekome urola berićet? Eh…
